Mihajlo Hrastov proglašen je krivim i osuđen na četiri godine
zatvora za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava
– protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, odnosno zbog
kršenja pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba,
jer je u Karlovcu 1991. godine ubio 13 i ranio dvojicu rezervista
JNA koji su se bezuvjetno predali, objavio je ovih
dana Vrhovni sud. Riječ je o detaljnom obrazloženju presude
koja je već bila objavljena (rujan 2012.).
Vrhovni sud smatra da Hrastov nije smio pucati na njih, nakon što
je primio zadatak da sa svojom grupom čuva i preprati u
prostorije Policijske uprave grupu vojnika s Koranskog mosta “jer
nisu bili neposredno ugroženi životi njega i drugih policajaca”,
iako je on djelovao kao pripadnik posebne jedinice policije PU
karlovačke u vrijeme kada su jedinice MUP-a i Zbora narodne garde
odbijale napade aktivnog i rezervnog sastava tzv. “JNA” na
Karlovac.
U roku od 15 dana od primitka presude mogu se žaliti tužiteljstvo
i obrana, a odvjetnik Krešimir Vilajtović već je najavio da će
“sav svoj profesionalni život posvetiti tome da dokaže Mišinu
nedužnost”.
Između ostalog na 22 stranice obrazloženja presude citira se i
Hrastova koji je kazao da je “vidio da je netko od te grupe
oborio Čerkeza na tlo i začuo povik “Drži ustaše” ili nešto
slično (…). U tom momentu, kada je jedan od njih oborio Gorana
ostali su krenuli na mene. Krenuli su polukružno. U cijeloj toj
situaciji uspio sam povikati “Stani, pucat ću”, ali ih to nije
zaustavilo. Tada sam ja počeo pucati. Moram napomenuti da sam ja
u jednom trenutku vidio da je ovaj koji je napao Čerkeza uspio
istome oteti pušku i da ju je uperio u mojem pravcu. Odluku da ću
pucati donio sam u djeliću sekunde, jer istovremeno kad je jedan
zarobljenik krenuo na Čerkeza ostali su krenuli na mene, citat je
te izjave. Drugi put je iskazao: “U trenutku kada sam vidio da su
jedan ili dvojica napali Čerkeza i da su ga srušili na zemlju ja
sam počeo pucati”.
Čerkez je rekao sudu “Kada smo došli na most, jedan ili čak dva
od njih su me napali, mi smo se hrvali, pokušali su mi oduzeti
oružje i onda su ostali krenuli prema našim ljudima, vjerojatno s
namjerom da ih napadnu (…). Rezervisti nisu počeli bježati u
klasičnom smislu nakon što ih je H. upozorio: “Stanite, pucat
ću”, već su oni ustvari formacijski krenuli na Hrastova”, a
prilikom prvog ispitivanja iskazao je da je čuo uzvik “bježimo!”,
a kasnije je naveo da je čuo nešto u smislu “Ubij ustašu!”).
Hrastov i njegovi branitelji tvrde da zarobljenici na Koranskome
mostu nisu bili pravi razoružani neprijateljski zarobljenici ili
“ratni zarobljenici koji su se bezuvjetno predali (…), jer
bezuvjetna predaja znači da se je neprijatelj u cijelosti stavio
pod vlast protivnika – na milost i nemilost, te da nije sposoban
za borbu i da je razoružan. Bezujetnom predajom smatra se skupina
ljudi pokorenih i na milost i nemilost predanih svojim čuvarima i
time apsolutno bezopasna za svoje čuvare, a to podrazumijeva da
je temeljito razoružana, smještena u odgovarajuće prostorije ili
prostor, uz odgovarajući broj opremljenih i osposobljenih
čuvara”.
Argument za to, a koji je prihvaćen kod tri suđenja s
oslobađajućom presudom, su iskazi svjedoka Gorana Čerkeza, Darka
Grujića i optuženog Hrastova, da je Čerkez kao drugi pratitelj
zarobljenika napadnut na začelju kolone” te da su pripadnici
“JNA” tada krenuli u napad prema Hrastovu.
Prvostupanjski sud zaključuje da Hrastov pucajući u zarobljenike,
“stao u obranu svog napadnutog suborca, a od sebe je otklonio
izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjena (upad
neprijatelja u grad)”, dakle da je postupao u nužnoj obrani, zbog
čega je i oslobođen, a tužiteljstvo u žalbi na oslobađajuću
presudu kaže da to nije dokazano i da tragove krvi dokazuju da
zarobljenici “nisu formacijski krenuli na Hrastova”.
U najnovijoj presudi piše da analiza izjava kroz spis pokazuje da
niti optuženi Hrastov nije dosljedan u opisu navodnog napada
zarobljenika na Čerkeza, pa su najvažniji materijalni tragovi i
rezultati vještačenja tih tragova. Iz nalaza i mišljenja
liječnika vještaka prof. dr. Josipa Škavića jasno se vidi da su
sva tijela pogođenih zarobljenika pala na nogostup mosta. S
obzirom na tragove slijevanja krvi na asfaltnoj podlozi nogostupa
koji se protežu na relativno kratkoj udaljenosti od oko devet
metara, očigledno je da su sve pogođene osobe – njih najmanje
petnaestorica – prethodno stajali na kolniku, i to uz sam rub
nogostupa, u koloni, a to nedvojbeno upućuje na zaključak da nije
bilo nikakvog kretanja te grupe niti njenog približavanja
optuženom Hrastovu, pogotovo ne na način kako je to on opisao –
da su “zarobljenici krenuli polukružno na njega”.
“Da su zarobljenici s tog prostora na kojem su prethodno bili
postrojeni i na kojem su stajali – s ruba kolnika uz južni
nogostup mosta – uistinu krenuli prema optuženom. prije nego što
je on počeo pucati, kako to tvrde optuženik i svjedoci, izvjesno
je da bi mu se barem neki od njih od početka takvog kretanja do
njegovog ispaljivanja hitaca i njihovog ozljeđivanja i približili
ili bi se barem nekoliko metara udaljili od mjesta na kojemu su
prethodno stajali, u kojem slučaju bi se i tragovi krvi nalazili
na puno većem prostoru od onoga koji proizlazi iz fotografija
sačinjenih kratko vrijeme nakon tog događaja”.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je po tim odlučnim činjenicama na
raspravi utvrdio da je činjenično stanje drugačije od onoga koje
je u prvostupanjskom postupku utvrdio karlovački Županijski sud,
te smatra “nedvojbeno dokazanim da nije bilo nikakvog napada
jednog ili dva zarobljena rezervista “JNA” na Gorana Čerkeza, te
da ostali zarobljenici nisu krenuli prema optuženom Hrastovu u
trenutku kada je on počeo pucati na njih. Dakle, nije postojao
niti istodobni protupravni napad na Čerkeza, niti izravno
predstojeći napad na Hrastova, pa “kritične zgode nije postupao u
nužnoj obrani”.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi
da je optuženi Hrastov kazneno odgovoran za navedeno kazneno
djelo jer je bio ubrojiv (uračunljiv) i jer je opisane radnje
počinio s izravnom namjerom (direktnim umišljajem), ali uvažava i
nalaz vještaka psihijatra da je u vrijeme događaja bio pod takvom
afektivnom tenzijom koja je ocijenjena kao privremena psihička
poremećenost, a koja je dovela do bitno smanjene sposobnosti
Hrastova da shvati značenje svoga djela i da upravlja vlastitim
postupcima.
Nadalje, iako je ovo kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom,
sud ne nalazi da je takvu odluku optuženi Hrastov donio
unaprijed, planirajući djelo, i značajnom olakotnom okolnosti u
smanjenju i minimalne kazne od deset godina na četiri proglašava
činjenicu da je grad bio pod opsadom; u njemu se nalazilo
više vojarni pod kontrolom “JNA”, a u blizini grada su se
koncentrirale neprijateljske snage koje su prijetile napadima, a
nadmoć neprijatelja i u ljudstvu i u tehnici “JNA” bila je
očigleda pa se položaj branitelja činio bezizglednim. Kritičnog
dana započelo je premještanje snaga “JNA” koje je zaprijetilo
presijecanjem grada i povezivanjem neprijateljskih snaga, zbog
čega je bilo nužno onemogućiti im prijelaz mostova. Za
preuzimanje grupe zarobljenika nije bio osiguran onaj broj
pripadnika MUP-a RH koji bi, s obzirom na broj zarobljenika, bio
prikladan.
Hrastov je pola od ove kazne već odslužio, a ima i pravo žalbe
Županijskom sudu u Karlovcu, ali će o njoj i u trećem stupnju,
stoji u presudi, odlučivati Vrhovni sud.