Radnja Shakespeareova komada, sjetimo se, opisuje Cezarovo ubojstvo. To se ubojstvo dešava u trenutku kada su velikom imperatoru i širitelju rimske kulture i civilizacije, Gaju Juliju Cezaru, moć i vlast i slave toliko udarile u glavu, da postaje tiraninom vlastita naroda. Njegovi najbliži suradnici i prijatelji, prije svega Brut i Kasije, spremaju mu fatalnu urotu. Osim Cezarova ubojstva i prevrata, Shakespeareov komad opisuje i epilog čitave priče. Na poljima Grčke, i sami prevratnici bivaju poraženi i svrgnuti. (Naime, uz pomoć Antonija, Cezarov posinak Oktavijan pobjeđuje urotnike.)
Što je u toj mitsko-povijesnoj pripovijesti zainteresiralo braću Taviani? Čini se, prije svega,umjetnost sàma. Na neki način, radi o interesu prema umjetničkom prijenosu jednog povijesnog događaja (ali i drame) u našu stvarnost. Dodatna dramatičnost filma leži u činjenici što se skupina ljudi, u ovome slučaju zatvorenika pripremala se šest mjeseci kako bi nam prenijela poruke umjetničkog djela. Nakon toga, svi će nazad u zatvor! Ta je činjenica, čini se, temeljni dramski moment filma braće Taviani. Kako se, nakon trenutaka takvoga stvaralačkog čina vratiti u stvarnost? Jesmo li, kako bi Aristotel napomenuo, ‘pročistili svoje osjećaje, doživjeli katarzu i postali boljim ljudima’?
Cezar mora umrijeti je snimljen u kombinaciji crno-bijele tehnike i u boji, a glavni glumci su ubojice i mafijaši koji igraju Shakespeareove likove u tragediji, pri čemu njihove osobne priče daju novi ton i pečat temama osvete i izdaje. Kritičari ističu činjenica da je većina glumaca koji se pojavljuju u filmu zaista u životu provela 14 i više godina u zatvoru što daje dokumentaristički ton ovom ostvarenju i naglašava dramatičnost Shakespeareove tragedije, a svidjelo im se i miješanje nježnog humora i jakih emocija. Kako su braća Taviani i inače poznati po svom političkom angažmanu i aktivističkoj kritici svijeta u kojemu živimo, nije neobično da ih u ovome filmu vodi i osebujna analiza društvenih i političkih odnosa ljudske zajednice. Pitanja moći, vlasti i tiranije doista su svevremena. Jednako tako, studija karaktera pojedinaca koji opipljivo streme spomenutim kategorijama, bliski su kako Shakespeareu tako i braći Taviani.
Paolo (80) i i Vittorio (82) Taviani uvijek u tandemu stvaraju scenarije i režiju svojih filmova. Filmskom su se umjetnošću počeli baviti u ranim 1960-tim godinama. Na filmskom festivalu u Cannesu 1977. godine braća su osvojila Zlatnu palmu i Međunarodnu nagradu kritike za film Otac gospodar. Veliki uspjeh ostvarili su i s filmom Noć svetog Lovre, snimljenim 1981. Zahvaljujući tom filmu braći Taviani raste reputacija te osvajaju Specijalnu nagradu žirija u Cannesu i nagradu Američkog nacionalnog društva filmskih kritičara za najbolju režiju. Ono što obilježuje filmove braće Taviani njihovo je bavljenje društvenim problemima južne Italije, istančana liričnost, poetičnost i slojevitost prikaza te lakoća kojom barataju pričom i njezinim likovima.