Povjesničarka umjetnosti i urednica u programu za kulturu Renata
Margaretić Urlić u jednom osvrtu prilikom otvaranja spomenika
hrvatskim braniteljima ispred zgrade suda – hvaleći simboliku
spajanja rijeka, uzdizanje prema nebu i ljudskog života –
zapisala je da je ta monumentalna javna skulptura rijetka iznimka
u današnjoj hrvatskoj i nazvala ga “antinarodnjačkim” spomenikom.
Dakako, kao što se sjećamo, razne udruge, konzervativni
političari, pa i rodbina branitelja rogoborili su protiv
spomenika kao nečeg gotovo uvredljivog u kontekstu spomena na
poginule branitelje. Sva sreća da su dvije lokalne vlasti
različitih političkih nazora bile dovoljno pametne da u ovom
slučaju ostvare neku vrstu konsenzusa. Prvo je SDP raspisao
natječaj i prihvatio hrabro umjetničko rješenje, a HDZ, odnosno
gradonačelnik Jelić, proveo ideju u djelo. Da se slušalo dežurne
“kromanjonce”, na mjestu današnjeg vrijednog simboličkog djela s
pravom dozom monumentalnosti, imali bi neki humak, križ i
šahovnicu.
S istom svrhom i pobudama kao nekih drugih “kromanjonaca” koji su
50 godina tupili da je petokraka zvijezda prije umjetnosti i
kulture općenito. U tom kontekstu, nije se loše podsjetiti
vremena kad su pokušaji javnog predstavljanja apstraktne
umjetnosti izazivali sablazan ne samo dežurnih moralista, nego i
konzervativnih kulturnjaka. Godina je politički vruća 1971.,
manifestacija Koranski park skulptura, a jednu od “uloga” igra i
Kožarićevo “Prizemljeno sunce”, izloženo na mjestu sadašnjeg
parkirališta nekadašnjeg hotela “Korana”. “Sunce” se ipak održalo
se do sredine osamdesetih, kad je zbog uređenja tog prostora
netko vrlo kratkovidan dočekao svojih pet minuta i “sunce”
fizički izbacio iz Karlovca i napravio gradu veliku simboličku
štetu. Kao što znamo, u međuvremenu je Kožarićevo “sunce”
završilo na zagrebačkoj špici i steklo status jednog od
najpoznatijih djela velikog hrvatskog kipara. Kakve li ironije,
mi smo Zagrebu poslali vrijedno umjetničko sunce, a Zagreb nama
uzvratio žabom, što ne samo da je skoro pa posprdna gesta ako se
gleda iz diskursa Ante Kovačića, nego “žaba” kao skulptura
zasigurno nikad neće biti upisana u nijednu antologiju hrvatskog
kiparstva.
Likovna umjetnost ili bizarna igra mladih…?, Karlovački
tjednik, 22. srpnja 1971.
Za Karlovac novim, i još neviđenim spektaklom (ili čak
hepeningom) obilježeno je prošlog tjedna otvaranje tradicionalne
ljetne likovne priredbe Koranski park skulptura. Grupa od
jedanaest mladih likovnih stvaralaca od kojih su neki s
akademskom titulom, a pripadaju Studentskoj galeriji iz Zagreba,
predstavili su se u prostoru koranskog zelenila izložbom koja je
izazvala malu buru uzbuđenja u duhovima karlovačkih poznavalaca
likovne umjetnosti, a da ne govorimo o onim običnim posjetiocima
i pratiocima likovnih susreta u Koranskom parku skulptura.
Navikla na skoro klasična ostvarenja poznatih kipara (Kršinića,
Radovanija, Ružica, Vulasa, Smajića i drugih) u dosadašnjim, i
već omiljenim izložbama skulptura u slobodnom prostoru koranskog
zelenila, karlovačka publika našla se, blago rečeno odjednom u
čudu, nepripremljena, pred ostvarenjima koja ne zna kamo zapravo
smjestiti, a koja su, budimo toliko skromni ipak nedostupna našem
još uvijek umjetnički “nedoraslom” čovjeku. Da li za ovu izložbu
treba neka kompleksnija likovna naobrazba da bi se shvatila, u to
nećemo ulaziti, no sigurno je da će ona za mnoge ostati
neshvaćena, nerazumljiva, besmislena i bizarna. Govoriti o njenim
simbolima, porukama i namjeni u promjeni određenog urbanog
prostora (u koranskom parku posve krivo) to je priča za sebe, ali
za “malog” ljubitelja lijepog, ona se dokazuje ovakvom izjavom:
“Barem su nam zgodno ofarbali pontonski most…” Ako je već u
tome donekle uspjeh ove izložbe, eksperimenta, novih likovnih
stremljenja mladih ili nazovimo je nekim drugačijim imenom, onda
nemamo ništa protiv. Ipak se trebamo upitati nije li ovom
nekonvencionalnom likovnom manifestacijom, na jeden način porušen
renome dosadašnje vrijedne umjetničke tradicije Koranskog parka
skulptura, koji je imao svoj siguran tijek nemuštog učitelja
likovnih vrijednosti. Možda ipak previše gledamo lokalno, usko i
nerevolucionarno ali kako da preskočimo granicu konzervativnog?
Pripremio Tihomir Ivka