Željeli bismo upozoriti da bi Gradu bilo bolje, a i efikasnije na duge staze, uspoređivati daljnji razvoj upravo s predratnim godinama jer se samo tako može vidjeti bilo kakav napredak. Vlast koja je bila nakon Drugog svjetskog rata tvrdila je tada da upravlja Gradom efikasnije od prethodne vlasti i to je dokazala tadašnjim napretkom. Bilo bi u redu kada bi današnja vlast (i sve buduće vlasti) pružila neke dokaze u prilog tezi da je sadašnjost efikasnija od prošlosti. Jer, bolju budućnost možemo postići jedino ako nadmašimo prošlost.
Počnimo od broja nezaposlenih koji danas u Gradu iznosi gotovo 4900. Treba reći da je općina Karlovac koja je brojala 170 000 stanovnika imala 1977. godine 4000 nezaposlenih, što je tada bio neslavni rekord! U samom Karlovcu (koji se razlikuje u odnosu na novu administrativno-teritorijalnu podjelu nakon rata, ali ne za preveliki broj stanovnika pošto ih je dosta emigriralo) godine 1988. bilo je nezaposlenih 1900. Usporedimo li, dakle, stanje nezaposlenih tada i danas vidjet ćemo da danas broj veći za više od dva puta! Situacija je tim gora što je tada po onom uređenju Grad imao 80 000 ljudi (popis iz 91′). Znači, danas je uz manje stanovnika veća nezaposlenost! Idemo dalje. Zaposlenost je danas u Gradu 17 000, a 1989. je iznosila, zamislite, 33 000, što znači da danas radi čak petnaest tisuća ljudi manje.
Kakva je struktura zaposlenosti? Danas najviše zaposlenih ima u prerađivačkoj industriji i to nešto više od 5000, dok ih je u trgovini oko 3000. Ali, u javnoj upravi i obrani te socijalnom osiguranju radi 3386, u zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 1408, što zajedno sa zaposlenima u obrazovanju i administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima iznosi 6700. Dakle, toliki broj ljudi zaposleno je u djelatnostima koje ne proizvode dodanu vrijednost! U 1989. godini situacija je bila sljedeća: gotovo 16 000 ljudi radilo je u industriji, 3000 u trgovini, a tek 4500 u neproizvodnim djelatnostima. Svaki normalni čovjek ima dva pitanja: prvo, industrija je u usponu, a zapošljava desetak tisuća ljudi manje?; drugo, komunistička je vlast zapošljavala svoje, a ovdje vidimo da je oko dvije tisuće ljudi više zaposleno danas u djelatnostima poput javne uprave, obrazovanja, zdravstva itd.?
Očigledno, iz podastrijetih podataka može se zaključiti da je zaposlenost u industriji na daleko nižem nivou nego ranije, a što se naravno odražava kako na ekonomsku, tako i na socijalnu sliku grada. Nadalje se može zaključiti da je trgovina, koja je zapošljava otprilike isti broj ljudi, povećala svoj udio i ekonomsku moć upravo zato što se smanjio utjecaj industrije. Ipak, danas većim dijelom ne postoje male, obiteljske trgovine koje brinu o svojim zaposlenima. Danas dominiraju trgovački centri gdje je zaposlenik/ca na minimalcu jer ima tisuće drugih koji konkuriraju za isti posao. Inače je (pre)veliki utjecaj trgovine pokazatelj nerazvijenosti industrije. Konačno, kako je moguće da se s razvojem interneta koji daje efikasnost činovnicima, smanjenjem broja djece (zbog negativnog prirodnog prirasta) koja bi inače išla u škole, poboljšanjem zdravstvenih usluga i smanjenjem industrije, dakle nestankom onih tvornica koje bi danas bile u vlasništvu grada ili države, kako je moguće da se broj zaposlenih u birokraciji povećao za dvije tisuće!? Kada vlast govori da je ranije postojalo masovno zapošljavanje preko partijske veze, zašto je onda danas više ljudi zaposleno upravo u onim djelatnostima gdje je tadašnja vlast imala najveću kontrolu?
Netko će možda reći da je baš zbog rasta produktivnosti industrije manje zaposlenih. Iako je Hrvatska, pa tako i Karlovac, među onim ekonomijama gdje je rast produktivnosti ostvaren isključivo smanjenjem zaposlenih, dakle smanjenjem nazivnika, recimo da je ovaj prigovor na mjestu. Ali kako onda objasniti činjenicu da je 1988. pokrivenost uvoza izvozom bila 177%, a danas je (i to se objavljuje kao značajan uspjeh) ta pokrivenost 138% ? Znači da je ranije karlovačka industrija za svaku kunu uvoza izvozila 1.77 kuna dok danas za svaku kunu uvoza izvozi 1.38 kuna. Ova je razlika od velikog značaja zbog priljeva deviza. Treba znati da je pokrivenost 2011. bila 114%, ali smo uzeli onaj pogodniji podatak iako je to za prvi kvartal 2013. godine. Sve u svemu, daleko slabija pokrivenost nego u predratna vremena.
Također, pogledajmo stanogradnju čiji socijalni značaj, naravno, ne moramo ni pojašnjavati. Pošto imamo pri ruci podatke za Županiju, vidimo da su u 2011. godini bila završena 142 stana. Godine 1989. bila su izgrađena 564 stana. Četiri puta manje stanova godišnje nego u predratna vremena! Vlasnica jedne od agencije koja se bavi nekretninama rekla je da bi Karlovcu trebalo godišnje barem 300 novih stanova kako bi se donekle zadovoljile potrebe. Ili, u ovim trenucima postoji efektivna potražnja za 300 do 500 novih stanova. Dakle, ranije se na području Grada gradilo više stanova nego danas na području Županije i to takvim tempom da bi stambeno pitanje odavno bilo riješeno da nije ostvaren ovaj veliki pad u posljednja dva desetljeća. Netko bi, međutim, sad mogao reći da je logično da nema dovoljno stanova za sve koji traže jer je bio rat pa je veliki dio stambenog fonda uništen. Prigovor je promašio poantu pošto u ovom slučaju nije bitno koliko sada ima stanova, nego koliko se njih godišnje gradi (gradilo).
U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se pravi kult turizma. Ovaj kult je prešao i na Karlovac pa se tako rade strategije za razvoj turizma, pišu se radovi kojima je cilj ustanoviti kako povećati broj turista itd. Broj dolazaka u 2011. godini iznosio je 19 300, a ostvareno je 29 298 noćenja. Pogledamo li 1989. godinu vidjet ćemo da je broj dolazaka bio 43 393, a ostvarenih noćenja 70 275! Od svih silnih strategija ni u jednoj se ne spominju ovi podaci, ni u jednoj autorima nije palo na pamet da se konzultiraju s podacima iz predratnog perioda.
Da bismo zaokružili sliku o našem Gradu pogledajmo kakva je situacija s kulturom. Kultura je neizostavni dio svakog društva te bi se moglo reći da što je društvo razvijenije to je kulturnije. Ovo iz razloga što ne mora brinuti toliko o egzistencijalnim pitanjima, nego se može posvetiti izlascima u kazališta, posjetima muzeja, galerija i konačno čitanju knjiga. Čitanje je knjiga navedeno kao posljednje, ali je zapravo daleko najvažnije od ostalih područja kulture. Zašto? Zato što se pojedinac kulturno najviše uzdiže čitanjem knjiga. Suzbijanje malograđanstva, konzervativizma, širenje pogleda na svijet (ali i pogleda o nama samima), intelektuano napredovanje, podizanje opće kulture i nadasve povijesne svijesti – sve su to prednosti čitanja knjiga. Nedostaci? Pa nedostatak bi možda mogao biti da čovjek koji ima kulturu čitanja shvaća istinu ukupnije od ostalih, a pošto ukupna istina nerijetko zna biti ružna, onda ni takvom čovjeku nije lako.
Da se vratimo na činjenice. Tako ravnateljica naše knjižnice “Ivan Goran Kovačić” tvrdi da osim što knjižnica ima preko 10 000 članova, ona je danas jedno multikulturalno središte koje u prvom redu potiče kulturu čitanja. Normalni ljudi bi sad pomislili: pa nije to loše, u našem gradu potiče se kultura čitanja i mora da je ta kultura na prilično visokom nivou. Upravo zato što ravnateljca, kao i naša vlast, ne daje nikakve usporedbe u vremenu. Drugim riječima prošle godine je u knjižnici posuđeno 389 886 naslova, a 1989. godine je bilo posuđeno 438 125 naslova. Dakle, u ovom se Gradu u kojem se potiče kultura čitanja danas čita godišnje 48 239 knjiga manje! Nije li ovo zabrinjavajuće? Da pritom ne govorimo kako su najčitanije knjige danas američki, skandinavski bestseleri koji stoje uz bok najkomercijalnijim američkim filmovima bez ikakve kvalitete. Međutim, ovakva slika u kulturi je više-manje odraz one realnosti koja se mogla iščitati iz teksta; Karlovac kao industrijski grad još dugo vremena neće moći prestići one ekonomske performanse koje je imao prije rata. Karlovac možda jest razvijen grad u odnosu na deset ili petnaest godina ranije, ali je zasigurno nerazvijen u odnosu na dvadeset i pet godina ranije. Inače kako shvatiti sve navedene pokazatelje i kako pojmiti činjenicu da Karlovac, kao dio Hrvatske, koji je oduvijek pripadao europskoj kulturi (tako se barem tvrdi), čita s vremenom sve manje i manje knjiga?
Ali svrha teksta nije bila pokazati da je današnji Karlovc u mnogočemu nerazvijeniji nego tadašnji Karlovac. Svrha je ukazati na nedostatak povijesne svijesti koja priječi da se uspoređujemo s nama samima, dakle da postanemo sposobni odnositi se u vremenu, a ne isključivo u prostoru. Umjesto da pazimo je li Karlovac gospodarski bolji od Zadra, Varaždina, ima li ovakav ili onakav udio u ukupnom gospodarstvu, vlastima bi cilj trebao biti prestići predratne rezultate Grada. Najvažnija je stvar moći se součiti s vlastitom prošlošću, ali se u ovom trenutku ipak čini da postoje mnoge (ne)važnije stvari.
Dimitrije Birač