Tako to ide kad je u političara tako puno “pištolja”, a tako malo
pameti. Pa civilizacijski doseg znan kao Ustavni zakon o
manjinama, nakon što je neprimjetno implementiran u dosta sredina
sa znatnijim brojem manjinskog (čitaj srpskog), stanovništva se
odjednom učinio zgodnim uljem za dolijevanje na vatru
nesnošljivosti i to kad smo već pomislili da je ta vatra ugašena.
Politika je opet uspjela posvađati narod svojim politikantstvom;
vlast, iako najmanje kriva, nije smatrala shodnim da prije
uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar pripremi teren,
iskomunicira osjetljivu priču, HDZ je licemjerno stao na stranu
onih koji su provođenje zakona dočekali razbijanjem dvojezičnih
ploča, iako je upravo u njihovo doba Ustavni zakon donesen. Treći
element ove priče, SDSS, je poseban slučaj , deklarativno su
čelnicima te nacionalno ekskluzivne stranke puna usta građanske
države, a na terenu posljedica njihovog djelovanja često je
dodatno cijepanje na nacionalne torove. Gajiti vlastito
(manjinski) pismo, jezik i kulturu općenito je plemenita misija,
gotovo imperativ, u to nema sumnje ni prigovora. Ali, ne tako
davna povijest nas uči da su manjine dugo krvarile da idu s
većinom u iste škole, da se voze u istim autobusima, da idu u
iste restorane i da piju vodu s iste pipe. Ne zato da se dodvore
ili da se asimiliraju nego da se osjećaju ravnopravnim građanima.
Nacionalno odvojene škole za djecu koja kod kuće govore gotovo
isti jezik, čak i nacionalno isključivi vrtići, pa onda
posljedično i u neformalnoj sferi života kafići i druga
okupljališta na krajnjem istoku, doimlju se kao okretanje
povijesnog kotača unazad, nikako prema ravnopravnosti, nego prema
svjesno odabranoj segregaciji. A segregacija nije samo ružna
riječ, već ružno stanje koje rezultira ružnim posljedicama.
Izostanak političkog konsenzusa zbog jeftinih dnevnopolitičkih
poena ubire ovih dana čudne plodove daleko od Vukovara, na
području Korduna, gdje je uvođenje natpisa na ćirilici poodavno
prošlo bez ikakvih reakcija, bez obzira što su se uglavnom
etnički čista prijeratna kordunaška mjesta, poslije Oluje
popunila Hrvatima sa svih strana, od daleke Australije do bliske
nam Bosne, otkud je stiglo najviše izbjeglica. Počelo je bizarno,
napuštanjem terena u Vojniću na lokalnom nogometnom derbiju
između gostujućeg “Krnjaka” i domaće “Petrove Gore” zbog
ćirilićnog transparenta benignog sadržaja. Naime, to što su
domaći navijači na ćirilici svom centarforu zaželjeli brzi
povratak iz Njemačke kud se – valjda trbuhom za kruhom – seli,
toliko je iziritiralo igrače “Krnjaka” da su napustili travnjak
iz protesta, iako među njima igrača Srba, a općinu iz koje dolazi
vodi SDSS, dok je s druge strane na terenu ostala momčad koja
doduše predstavlja “srpsku” vojnićku nogometnu komponentu (druga
je “hrvatski” “Vojnić ’95” s kojim dijeli stadion, oružara i još
štošta), ali je vodi Hrvat Štef Benić, igrački nije ekskluzivno
srpska, a na vlasti u Vojniću je (opet) HDZ. Pred koju godinu u
Vojniću se dogodio i “povijesni” prelazak jednog igrača Hrvata iz
“Vojnića ’95” u “Petrovu Goru”. Bilo je gunđanja najzadrtijih s
obje strane, no taj naizgled provokativni potez bio je zapravo
korak u pravcu daljnje normalizacije odnosa među ljudima koji su
možda po mnogočemu različiti, ali isti po egzistencijalnoj muci u
gospodarski zapuštenom i slabo perspektivnom kraju. I išlo je i
išlo bi to tako “mic po mic” da na državnoj razini političke
elite s vremena ne podsjete ljude da su zaboravili biti u svađi.
Danas oko ćirilice, jučer oko Domovinskog rata, kad nema oko
čega, četnici i partizani su siguran adut da se perpetuum mobile
mržnje održava u kretanju. Onima što iz sigurnih i dobro plaćenih
fotelja prepucavaju međusobno, možda se to čini kao zgodna
retorička igra u dnevnopolitičke svrhe, predizborno vrijeme ili
da malo skrenu pažnju sa bitnijih problema (a za to puku stvarno
ne treba puno), ali te igre imaju opasan odjek na terenu.
Prekjučer su jedni izašli sa sportskog terena zbog ćiriličnog
pisma, jučer je netko odvalio ćiriličnu tablu s općinske zgrade u
Krnjaku, odjednom se baš ove godine netko sjetio paliti svijeće
na koranskom mostu u znak pijeteta za pobijene pripadnike
neprijateljske vojske, sutra bi zbog krivih slova mogle poletjeti
šake, a prekosutra bombe. U to živo blato prošlosti nas je teško
natjerati kao žabu u vodu, a oni što nas vode umjesto da nas mire
guraju nas još dublje u glib. Na istoku stare priče, na Kordunu
ništa novo.