Rade li liječnici za premalo ili previše novaca, imaju li pravo
pored posla u bolnici odraditi privatno za svoj džep, jesu li
šihte, dežurstva, prekovremeni rad toliko zahtjevne da padaju s
nogu od umora što definitivno može utjecati na kvalitetu rada,
ili kukaju tek toliko da kukaju. O svemu tome liječnici su dali
jasno mišljenje stupanjem u štrajk. S ove naše druge strane
stvari bi također trebale biti jasne i sažete u zaključak da
zapravo nema novaca kojim se može platiti dobar liječnik, da je
njihov poziv jedan od istovremeno najtežih i najplemenitijih i da
je normalno – posebno u današnje ekstremno materijalističko doba
– da čovjek želi biti dobro plaćen za taj težak i plemenit posao.
Donosimo priču iz prošlosti kad nije bilo tako, iz nevinijih i
naivnijih vremena, kad se žrtvovanje za zajednicu smatralo
obvezom, a dobrovoljni rad odlikom čovjeka od vrline, a ne budale
kao danas.
“Honorari”, Karlovački tjednik, 11. siječnja
1973.
Od svakih sto dinara koji se u Karlovcu isplaćuje za osobni
dohodak, 20 dinara isplaćuje se u obliku tzv. “ostalih primanja”.
Drugim riječima bili su to honorari. Još nitko nije
izračunao, koliko se zapravo isplatilo tih tzv. “ostalih
primanja”.
Nije potrebno dokazivati da su to velika sredstva. I da sva nisu
baš neophodna. I da su dostupna užem krugu stručnjaka. Ta su
primanja vidljiva unutar jedne radne organizacije, ali im je
teško uhvatiti konce, kad se zarađuju negdje na drugoj strani. Ne
možemo i ne smijemo tvrditi da je svaki honorarni rad sumnjiv ili
nemoralan. Prvi nagovještaji internih radničkih kontrola u dvije
radne organizacije ipak su simptomatični. Možda je nezgodno da
baš spominjemo dvije organizacije koje se trude da srede
unutrašnje odnose: Jugoturbinu i Medicinski centar.
Tri liječnika odlaze najmanje tri puta tjedno u Topusko. Tamo
dobivaju od 1500 do 3000 dinara honorara mjesečno i paušal za
automobil od 150 dinara za jednu vožnju. Jugoturbinini stručnjaci
također honorarno rade. Rečeno je da oni svoje umne i fizičke
sposobnosti prodaju vani, a u svojoj radnoj organizaciji ne daju
puni radni učinak.
Zato je sasvim opravdano da svaka radna organizacija sada
istražuje koliko tko svoje sposobnosti i umne i fizičke troši za
svoju radnu organizaciju, a koliko znanja “prodaje” za vlastiti
džep. Možda i tu valja tražiti uzroke zašto je sve manje
stručnjaka angažirano na društvenom dobrovoljnom radu.
Pripremio TIhomir Ivka