soundtrack: Morrissey – “Maladjusted”
15.6.1991.
I wanna start from Before the beginning Loot wine, be mine, and Then let’s stay out for the night
Oko nas je bilo mračno dvorište. Stare kućice s ispucalom fasadom, tijesni siromašni vrtovi iza ograde, dugačka žica savijena pod teretom veša. Mirisalo je na drvo i vino. Bila sam pijana i nije mi bilo važno. Ti si sjedio kod Zoke, smijali ste se i povremeno si me pogledavao, a onda opet uzimao pomalo prašnjavu bocu i otpijao gutljaj vina. Bila sam sva od ljeta.
22.6.1991.
Ride via Parkside Semi-perilous lives Jeer the lights in the windows Of all safe and stable homes (But wondering then, well what Could peace of mind be like ?)
Bio sam sav od ljeta. Sjedili smo na zelenoj ogradi, ulica je bila pusta, a ja sam gledao u zgradu, u one prozore u kojima su se ogledala ulična svjetla, zamišljao tko tamo živi, pa čak i kada sam znao tko je u tom stanu, svejedno sam zamišljao neke druge ljude, potpuno spokojne, s nekim lijepim i zanimljivim pričama. Više ništa nismo pričali i bila je ona savršena tišina. Uzeo sam ispražnjenu vrećicu čipsa, napuhao je i udario, tako da se zvuk nekoliko sekundi odbijao od zgrada. Nisam mogao dočekati da vidim i osjetim sve što će ovo ljeto donijeti. I bio sam onako slatko nervozan.
28.6.1991.
Keep thieves’ hours With someone like you …As long as it slides
Bila sam onako slatko nervozna. Na crkvi je tri puta lupilo malo zvono i nisam znala da li je petnaest do dva ili petnest do tri. Negdje sasvim daleko čuli su se glasovi i nekako sam znala da su to oni, da se vraćaju s benzinske s cugom i da će ubrzo biti ovdje. Nisam željela gledati u tebe, ali nisam više mogla biti nepomična i glumila sam da se namještam, samo da se na par sekundi mazimo, makar leđima, makar vratom. Mrzila sam što će doći, mrzila sam što nećemo biti sami. Mrzila sam nju što plače zbog tebe, mrzila sam njega što me voli. Mrzila sam taj petak navečer.
6.9.1991.
“Oh Christ, another stifled Friday night !”
Mrzio sam taj petak navečer. Mrzio sam ga zato jer nikada nije ono što od njega očekuješ. Nikada nije onakav kakvog zamišljam od onog trenutka kada izađem iz Gimnazije u još uvijek zelenu ulicu, osjetim želju da potrčim, vičem, plešem, smijem se. I ipak idem polako, da vidim sve, da pričam, dogovaram se, gledam djevojke, osluškujem muziku iza poluotvorenih prozora, gledam u crveno nebo nad zelenim neboderom, vlak u prolasku za Rijeku, odsjaj zalaska sunca na krovovima automobila. I kad dođem kući, otvaram prozore u sobi, bacam ruksak, sobu preplavljuju mirisi, boje i zvukovi grada i očekujem tako puno. A nikada ne dobijem sve.
14.9.1991.
When the gulf between All the things I need And the things I receive Is an ancient ocean
Ne, nikada ne dobijem sve. Iza tebe je slap, žut od reflektora, iza tebe je kafeterija, smeđa od drva, iza tebe je Foginovo, crno od mraka. Na licu nemaš tragova. Čudno, ali kada je Korejac rekao da su se dečki iz Krležine potukli s Kordunašima odmah sam pomislila kako su vas istukli, kako ćeš biti krvav, ili tako nešto. Gledam te u oči, pričam neke gluposti, izazivam te da me zezaš, samo da te, kao u šali, udarim po ramenu ili leđima. Želim te poljubiti, želim te zagrliti. U zraku je jesen.
4.10.1991.
Well, I was fifteen What could I know?
U zraku je jesen. I nije kao druge, iako znam da će od sada do kraja svijeta sve biti ovakve. Kasno je, više se ne puca, ali već se čini kao da je rat trajao oduvijek. Sivi ljudi bez osmijeha čiste staklo ispred razbijenih ulaza, razrovane livade, zakucane daske na vratima dućana, mrak koji pada prerano i prebrzo. Kad otvorim limenku piva pritisak se oslobađa i pjena mi se preliva preko ruku i pada dolje na moje starke, na asfalt izrovan gelerima i zamrljan tamnocrvenim, gotovo crnim mrljama.
Ako pitaš jesam li mislio na tebe – nisam. Ako ne pitaš – onda jesam.
Kako bilo, samo sam hodao. Ništa drugo nije mi preostalo. Gledao sam u pod, da ne vidim zgrade s rupama, zguljenu fasadu i grad koji više nije nalikovao na sebe.
Well, I was fifteen Where could I go?
Gledala sam u pod, da ne vidim zgrade s rupama, zguljenu fasadu i grad koji više nije nalikovao na sebe. Gledala sam u pod i starke koje su podrhtavale od brujanja autobusa.
Ako pitaš jesam li mislila na tebe – jesam. Ako ne pitaš – onda nisam.
Kako bilo, samo sam gledala u taj pod. Ništa drugo mi nije preostalo. Baš ništa.