Inicijativa koja je stekla veliku popularnost dolazi iz Švicarske, a svodi se na potencijalni referendum na kojem će se postaviti pitanje isplaćivanja bezuvjetnog temeljnog dohotka za svakog građana Švicarske tijekom njegova/njezina života. Naravno, ako bi se to uopće i ostvarilo, sama je realizacija zamišljena ne prije 2050. godine. Kako to obično biva, takve ideje imaju veliku potporu šire javnosti pa je tako ova inicijativa došla i do Hrvatske pri čemu je zamišljeno da svaki građanin ove zemlje, ako se ostvari naum dobrih ljudi, prima mjesečno 2000 kuna do kraja svog života. Zagovornici tvrde kako je ovo uopće vrlo dobra ideja, a što se Hrvatske tiče, odlična ideja. Protivnici imaju jednu zajedničku točku – ljudi neće biti motivirani za rad.
Zbrka koju uvijek ovakve ideje naprave u narodu zaslužuje da se one dodatno analiziraju i da se razotkrije njihov neostvarivi i malograđanski karakter. Slijedom toga sljedeća analiza bit će temeljena na podacima dobivenim na web-stranici http://www.temeljnidohodak.hr/.
Najprije treba reći da su ideje poput ove već odavno bile ispravno i principijelno kritizirane, ali kako ljudi baš nemaju naviku čitati, a posebno čitati povijesnu literarnu građu, onda se događa svaki put da netko otkriva Ameriku pri čemu se koriste gotovo identični pro argumenti. Iako se može činiti da je ideja bezuvjetnog temeljnog dohotka bliska socijalističkom učenju, uostalom i sami autori na dotičnoj web-stranici to negiraju, jedna s drugom nemaju veze otkako je socijalizmu dan znanstveni karakter. Međutim, ono što se očekuje od tzv. ljevice, koja je sve samo ne ljevica, jest da barem uputi kritiku takvom reformističkom zahtjevu. Tako neki upućuju na samoproglašeni lijevi časopis Le Monde diplomatique. A kad tamo umjesto kritike, nekakve pričice o Indiji i ‘dalekosežnim posljedicama’ ovog eksperimenta. Ovo je dodatni razlog da se izvrši kritika te humanističke ideje.
Osnovna kritika koja se može i mora uputiti ideji bezuvjetnog temeljnog dohotka jest sljedeća: ona ne ukida izvor svih problema i današnjih globalnih posljedica; ona jedino želi ublažiti bol. U tome je njen malograđanski karakter – ona je svjesna da postoje posljedice koje trpi većina društva, ali ne može detektirati njihovu početnu točku pa onda pribjegava moraliziranju (što je opet svojstveno malograđanstvu) i pojašnjava da je to sve nepravda i da je nužna pravda. To s jedne strane. S druge strane, pak, ona ni ne pomišlja na ukidanje kapital-rad odnosa kao osovine današnjeg društva, nego teži njegovom reformiranju da bi ovaj odnos bio u korist društva. Ona zahtijeva drveno željezo, okrugli kvadrat, odnosno ona zahtijeva ostvarenje proturječnosti u sebi! Slične situacije svakodnevno možemo vidjeti u obliku humanitarnih akcija. Kada sudjeluju u nekoj humanitarnoj akciji, na primjer stambenog ili medicinskog zbrinjavanja određene osobe, ljudi sebi ne postavljaju pitanje o glavnom uzroku. Njima je dovoljno da uplate neki novac i vjeruju da je dovoljno ako su spasili jedan život. Tamo gdje je društvo najviše otuđeno i gdje je raspodjela bogatstva najviše nejednaka, tamo je vrlo česta pojava humanitarnih akcija.
No vratimo se aktualnoj ideji. Prvo što se može primijetiti kada se definira bezuvjetni temeljni dohodak jest načelo po kojemu je svakom zajamčen temeljni dohodak, odnosno po kojem čovjeku mora biti omogućen skroman, sasvim dostojan život. Kao i sve druge pojmove, zagovornici ove ideje promatraju u njihovoj vječnosti. Dakle, postoje neki pojmovi poput pravde, nepravde, dostojanstva, pa i životnog standarda koji uvijek znače isto.
Nažalost to ne stoji. Što znači omogućiti skroman, ali za čovjeka dostojan život? Znači li to omogućiti mu da jede raznovrsnu hranu, da stanuje u kvalitetnom i urednom stambenom prostoru, da pohađa kvalitetne škole itd? U suprotnom je, dakle, ako se doslovno shvati ono brbljanje o minimumu i skromnosti, čovjek ništa drugo nego stoka. Upravo se zato i troši najveći dio dohotka na prehranu i stanovanje; što je manji dohodak to se on više troši na egzistenciju. A što čovjek više troši na egzistenciju, on je bliži životinji. Jer, briga životinje je samo egzistencijalni nivo. Ali opet, što drugo očekivati od ljudi koji se pozivaju na Miltona Friedmana – ekonomista koji se osim podrškom generalu Pinochetu, proslavio i radikalnom podrškom kapitalu.
Pogledajmo koji su to razlozi za uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka. Da ne davimo previše, izdvojili smo četiri razloga koji se navode na web-stranici. Iskorijenit će se siromaštvo, riješit će se negativne posljedice rastuće nezaposlenosti, poboljšat će se uvjeti rada i uspostaviti pravedniji odnos između poslodavca i zaposlenika i smanjit će se birokracija te pojeftiniti državni aparat. Goleme zablude ovih razloga proizlaze iz nepoznavanja djelovanja kapitalističkog sistema. Oni doduše kažu da je vrijednost koju društvo proizvode neravnomjerno raspoređena, ali uopće ne ulaze u pitanje zbog čega je to tako, odnosno ne zanima ih činjenica da je ova neravnomjernost uzrokovana privatnim vlasništvom, odnosno kapitalom. U suprotnom, ne bi zahtijevali ravnomjerniju raspodjelu, nego ukidanje kapitala. Nadalje, oni gledaju na to da će u budućnosti biti sve manje poslova za ljude zbog rastuće robotizacije i da će se bogatstvo gomilati u rukama kapitalista ako ne dođe do reforme sustava socijalne zaštite. Uopće ne stoji da je manje poslova za ljude zbog rastuće robotizacije, nego je manje poslova zbog kapitalističke primjene robotizacije, a to je suštinska razlika. Također, sve dok je jeftine radne snage kapitalist neće uvoditi robotizaciju. A baš zato što se zagovara ne ukidanje sistema, nego njegova reforma, taj sistem će i dalje proizvoditi jeftine radnike koji će opet odlagati implementaciju robotizacije. Iz svega ovo nastaje jedna zanimljiva iluzija – da će zaposlenici birati svoje zaposlenje jer će biti neovisni zbog dohotka, pa će to biti pravednije (opet ono njihovo moraliziranje). I da će, kao direktna posljedica toga, kapitalisti zapravo dobivati poslušniju i motiviraniju radnu snagu. Ovdje kao što vidimo njima ne pada na pamet izbaciti kapitaliste iz jednadžbe, nego im stavljaju na pladanj produktivne radnike koji će im stvarati još veću vrijednost, a sve to pod maskom da radnik bira svoje radno mjesto. Ovi ljudi ne razumiju da se kapitalizam upravo i bazira na formalnoj (ovo treba naglasiti) jednakosti kapitalista i radnika. Dakle, radnika na posao ni danas nitko ne tjera – formalno. Konačno, uvođenje dohotka smanjit će birokraciju i državni aparat jer on, po zagovornicima ove ideje, postoji ponajviše zbog kompleksnog sustava socijalne zaštite. Okosnica države, dakle njezin suštinski aparat jesu vojska i policija. Sve ostalo – politička vlast (sudstvo, sabor, vlada) temelji se, u krajnjoj liniji, baš na tom državnom aparatu. Stoga, ako se kojim slučajem i smanji njegov obim, njegova temeljna funkcija ne mijenja se niti najmanje – zaštita privatnog vlasništva ili kapitala. A upravo se ta funkcija mora ukinuti da bi se omogućile promjene. Tako vidimo da i prije dvadesetak godina pri restauraciji kapitalizma, ondašnja vlast nije bivšu državu reformirala, nego je njene glavne akte ukinula. Društveno vlasništvo se ne može reformirati – ili se ukida ili se ne ukida.
Osim razloga za uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka, zagovornici tvrde da on rješava i neposredno kritične probleme među kojima smo izdvojili dva, problem nesuđenih poduzetnika (tako stoji na stranici) i problem koji uništava poslodavce. Temeljno rješenje prvog problema jest da spomenuti dohodak dokida vašu zavisnost i rizik kod vašeg poslodavca i time vam se rizik smanjuje do one razine na kojoj bi se veći broj ljudi mogao odlučiti za neovisne poduzetnike. Pojam poduzetnik dolazi od francuskih liberalnih ekonomista iz 18. stoljeća, koji su se zalagali upravo za one principe kapitalizma koji danas uzrokuju sve posljedice protiv kojih se naši humanisti bore. I to se bore idejama tih ekonomista! Osnovna im je misao bila da je poduzetnik onaj čovjek koji efikasno kombinira i raspodjeljuje oskudne resurse radi svog profita, a time postiže razvoj društva. Poduzetnik kao takav gubi smisao bez privatnog vlasništva jer se ukidanjem privatnog vlasništva ukida tržište kao mehanizam preko kojeg društvo a posteriori (dakle putem cijena) ostvaruje podjelu rada. I ovdje vidimo da humanisti ne diraju ni u privatno vlasništvo, ni u kapital, a pogotovo ne u tržište.
Temeljno rješenje drugog problema jest rasterećenje poduzetnika putem smanjenja cijene rada i razine birokracije potrebne da se isplati plaća. Zaključak koji oni izvode iz ovoga je predivan i evo citata: “zamislite da u uredu imate visoko motivirane, sposobne ljude koji doista žele biti na vašem radnom mjestu 8 sati dnevno, pa i više! Kao poduzetnici mogli biste od takvih zaposlenika dobiti više i očekivati više (ali nikad mimo zakona o radu jer bi zaposlenici birali poslodavce, a ne obrnuto, kao što je danas)”. San snova svih kapitalista jest smanjenje cijene radne snage (a ne rada, kao što misle humanisti jer je radna snaga roba, a ne rad) kako bi profit bio što veći. Dakle, ne samo da humanisti idu na ruku kapitalu koji bi time još više eksploatirao radnika, nego oni očekuju da radnik radi i više od osam sati. Ali, pazite sad, u svemu tome radnici bi birali poslodavce! Znači, razviti ekonomske pretpostavke do te mjere da se kapital obdari s neograničenom moći, a onda zakonom rješavati posljedice. Pa sama činjenica da postoji zakon o radu kao takav jest dokaz da je kapital nadmoćniji od rada, odnosno da oni nisu ravnopravni. Pritom navode citat Alberta Einsteina koji je izvađen iz konteksta i to namjerno jer kontekst čini Einsteinovo zagovaranje socijalizma!
Sve njihove zablude proizlaze iz dva uvjerenja koja su eksplicitno navedena na web-stranici: da novac nastaje iz novca (kad ga pametno investirate – kako oni to kažu) i da temeljni dohodak rje
šava društvenu nejednakost. Da novac stvara novac privid je koji je toliko star da ga spominje još Aristotel, ali koji je uspješno riješen kritikom klasične političke ekonomije u 19. stoljeću. Novac koji je uvećan za neku veću vrijednost nije ništa drugo nego kapital, a ta vrijednost dolazi iz proizvodnje i to tako što radnik proizvodi veću vrijednost nego što je njegova radna snaga kao roba sadrži. Prema tome, vrijednost se samo realizira u prometu, ali ona iz prometa ne potječe. Naravno, pošto naši humanisti ne gledaju na proizvodnju niti u njoj vide izvor problema, nego se fokusiraju na promet, odnosno na raspodjelu onda oni logično zahtijevaju reformu potonje. Druga zabluda – da temeljni dohodak rješava nejednakost, također proizlazi iz fokusiranja na promet i raspodjelu. Društvena nejednakost postoji primarno zbog privatnog vlasništva, a svoj puni smisao dobila je upravo u punom smislu privatnog vlasništva – kapitalu. Nikada temeljni dohodak neće ukinuti nejednakost jer je u kapitalizmu ova nejednakost (odnosno da radnik proizvodi više nego što stoji) njegov neizostavni uvjet. Iz ovog se dalje može zaključiti da se nejednakost ukida jednakošću, dakle, ukidanjem privatnog vlasništva.
Možemo zaključiti da je ova ideja proizvod jednog mišljenja punog proturječnosti koje se ne može i ne zna odlučiti za jednu stranu. Ili je za kapital, a onda to treba reći otvoreno, ili je za njegovo ukidanje. Biti za radnika, za čovjeka (kako se oni izražavaju i time negiraju klasnu osobinu) i u isto vrijeme vjerovati da su kapitalisti i radnici zapravo dvije grupe koje imaju jedan cilj – dobrobit društva, to znači direktno štetiti radniku i čvrsto stajati na strani kapitala. U razvijenom kapitalizmu nije dovoljno tražiti reformu i misliti da je time ispunjena zadaća prema društvu. Samo i jedino radikalni zahtjev poput zahtjeva za ukidanjem kapitalizma znači borbu za društvo.
Sama pozadina aktualne ideje jest naprosto lažna. Čovjek je otuđen (iz čega potom proizlaze sve njegove nevolje vezane uz radno mjesto) zato što je vezan za privatno vlasništvo iz čega neizbježno slijedi da proizvodi više nego što mu treba, a da ostatak ide vlasniku. Dakle, temeljni dohodak uopće tu ne pripada jer se napredak društva očituje u tome što svaki radno sposobni član (naglašavamo svaki) radi i da ovim ili onim putem od društva dobiva rezultate svog rada. I baš je u tome bit: kada budu radili svi, onda će se radno vrijeme potrebno za nužne poslove smanjiti pa će čovjek tome posvećivati neznatni dio svog dana. U tom kontekstu bi daleko bolji zahtjev bio bezuvjetno temeljno radno vrijeme od 4 sata! Radnik može biti uistinu kreativan i slobodan tek onda kada nije vezan za drugu osobu, tek onda kada svoje sposobnosti stavlja u službu društva. On je, dakle, slobodan tek onda kada svoju egzistenciju ne duguje nekom drugom, nego samom sebi. A svoju slobodu ne duguje samom sebi sve dok postoji privatno vlasništvo.
Dimitrije Birač
Što mislite o bezuvjetnom temeljnom dohotku glasajte u našoj anketi…