Nakon što smo svjedočili užurbanoj realizaciji podizanja “velebnog” raspela i nasilju nad prirodom i društvom na Marjanu iznad Splita, što je valjda trebao biti svjetionik katoličkoj Hrvatskoj na putu u majčicu Europu, Zagreb je prije nekoliko dana dobio spomenik Joeu Strummeru, frontmenu “Clasha” i jednom od istinskih “prvoboraca” socio-glazbene revolucije nazvane “punkom”. Bolje ikad, nego nikad, reklo bi se na prvu, no, neki su gradovi daleko prije reagirali u tom smislu, a ilustrativan primjer je Vilnius, prijestolnica Litve sa spomenikom Franku Zappi.
Umjetnost doista ne poznaje granice; štoviše, razbija i onu sintagmu “bratstva i jedinstva” i međusobne određenosti vremena i prostora. I ostaje kao trajno dobro, pa i inspiracija onima što su ostali ili će tek doći, a k tome autora čini živim unatoč njegovu fizičkom odlasku s ovog svijeta. U prosincu ove godine navršit će se 20 godina od smrti Franka Vincenta Zappe, jednog od najkompletnijih autora i instrumentalista, od svjetske glazbene struke prepoznatog i priznatog skladatelja i aranžera suveremene glazbe 20. stoljeća, te uz to i dubokog kritičara malograđanštine i dvoličnosti američkoga društva.
I dok svijet pamti i neslužbeni prijem što ga je za Zappu u Pragu bio priredio njegov veliki štovatelj, češki pisac i u to vrijeme predsjednik Češke Republike Vacláv Havel, daleko je manje u široj javnosti poznata činjenica da je u Vilniusu, glavnom gradu Litve, još 1995. godine u ulici Kalinausko postavljen spomenik Franku Zappi. Riječ je zapravo o bisti neponovljivog Zappe, postavljenoj na četiri metra visokom čeličnom stupu, a unatoč, ili možda baš i zbog Zappinog opasno-provokativnog stava prema svima i svemu što ga je okruživalo, samo po sebi nametnulo se pitanje kome je to, kada i zašto palo na pamet uopće pokušati se izboriti za spomenik takvom liku i djelu u gradu i državi koja je tek pet godina prije toga izišla iz ideloškog i doslovnog ropstva zvanog CCCP, ili od milja Sovjetski Savez.
I kako to biva, kad se nešto zaista želi, to se i ostvari. Tako se i potpisniku ovih redaka, usput velikom štovatelju Zappina opusa i njegovog načina kritike malograđanštine i pseudomorala konzervativnog društva, posrećilo da zahvaljujući nenadanom poznanstvu s novinarkom s Nacionalne radio-televizije Litve Violetom Baubliene upozna i inicijatora toga kulturološkog iskoraka, umjetničkog fotografa Sauliusa Paukštysa.
– Eto, taj spomenik Zappi stoji tu od 1995. godine, i ponosan sam na to što sam bio ne samo idejni začetnik, već sam imao aktivnu ulogu i u svim etapama njene realizacije. Moji istomišljenici i ja dugo smo slušali Zappinu muziku i doista smo ga shvaćali kao heroja. U tom smislu početkom 90-ih godina organizirali smo izložbe inspirirane njegovim zamislima, njegovom obitelji, pismima i slično. Nažalost, Franka Zappu nisam imao prilike osobno upoznati, ali, kao utjehu imam prijateljstvo uspostavljeno s njegovom obitelji, kaže Paukštys.
U doba Sovjetskog Saveza, kad je Saulius prvi puta čuo Zappinu muziku, Zappina muzika bila je tamo nedostupna i nepoćudna, pa su time ploče koje bi netko donio iz inozemstva u to doba bile rijetke, a time i dragocjenije. U takvim okolnostima presnimavanje na kasete i njihova razmjena među fanovima bila je uobičajena tehnika širenja krugova ljubitelja zapadne muzike, tako i Zappe.
Realizacija ideje za postavljanje biste u čast Franku Zappi počela je pronalaženjem umjetnika, kipara koji će biti voljan i sposoban uhvatiti se u koštac s takvim izazovom, i odabir je pao na najpoznatijeg litavskog kipara Konstantinasa Bogdanasa. Bogdanas je tako svoj opus od majstora izrade Lenjinovih bista po nalogu Sovjetskih vlasti zaokružio bistom ideloškog antipoda svih totalitarnih sustava, onom Franka Zappe. Put do njega vodio je preko njegova sina, koji je Paukštysov prijatelj iz fan-cluba Franka Zappe.
– Bilo je to samo četiri godine nakon stjecanja nezavisnosti, a priliku da postavimo spomenik Zappi vidjeli smo i kao kušnju za novi sistem i novouspostavljenu demokraciju, da vidimo hoće li nam to omogućiti ili neće, sjeća se tih dana Paukštys.
Tijekom vremena Paukštysu se u daljnjoj fazi podviga pridružio o novinar i PR maher Arturas Baublys, koji kaže da je, nakon Muzeja žrtava genocida smještenog u bivšoj zgradi KGB-a, spomenik Zappi druga turistička atrakcija po posjećenosti u Vilniusu. Zajednički napori Paukštysa i Baublysa rezultirali su izradom replike viljnuškog spomenika, koja je nakon podužih birokratskih peripetija, ovaj puta od strane SAD-a, uz ukupan trošak od oko 50 tisuća dolara ipak otpremljena i instalirana 2008. godine na poklon Baltimoreu, rodnom gradu Franka Zappe. Da i tamo birokrati igraju važnu ulogu, govori podatak da je spomenik Zappi zatim čekao oko godinu dana na postavljanje, jer toliko se čekalo da se sastane nekakvo gradsko Umjetničko povjerenstvo da odobri predloženu lokaciju i izda dozvolu za postavljanje spomenika. Interesantno je i da većina članova tog Povjerenstva nije, za razlikud od Litavaca, pojma imala da je Zappa rođen i živio do svoje desete godine u njihovom gradu.
Ustvari, prvotna ideja bila je da se replika Zappine biste pokloni Los Angelesu, gdje je Zappa imao svoje kreativne vrhunce, ali je stvar prema Baltimoru usmjerio Carlos Aranaga, službenik u veleposlanstvu SAD-a u Vilniusu, koji je odrastao u Baltimoreu. Kad je čuo što planira ekipa iz Vilniusa, podupro je kod svojih taj projekt, i tako je kao odredište ovog jedinstvenog poklona ispao Baltimore.
Paukštys i Baublys u međuvremnu su se sprijateljili i sa Zappinom udovicom Gail i ostatkom obitelji, nakon čega je jedan od sinova, Dweezil, sa svojim bandom održao i prigodne koncerte u Vilniusu i Baltimoreu, gdje je nakon toga gradonačelnica Sheila Dixon 9. kolovoza proglasila “Danom Franka Zappe”, koji se tako pridružio Edgaru Alanu Poeu kao još jedna slavna osoba na koju građani Baltimorea mogu s pravom biti ponosni.
– Za nas u Litvi Zappa je bio mnogo više od samog umjetnika. On je za nas u vremenu nakon hladnog međublokovskog rata bio simbol slobode izražavanja, on sam bio nam je glas slobode, kazao je umjetnički fotograf Saulius Paukštys.