Poput bajke je zazvučalo PR izvješće objavljeno u lokalnim
medijima s nedavnog sastanka gradonačelnika Karlovca i
ambicioznog kulturnog kruga “Karlovački salon”. Problemi su
detektirani, usuglašena je nužnost da o podršci nezavisnoj
kulturi odlučuju stručni ljudi i da se u skladu s tim određuju
prioriteti. Još je ljepše bilo saznati da su odjel društvenih
djelatnosti i gradonačelnik spremni za rješavanje problema u
kulturi, kontinuirani dijalog i timski rad. Vau! U Karlovcu bi
kultura napokon mogla procvjetati. Samo, u toj bajci ovi kulturni
hobiti djeluju previše naivno, kao da nisu svjesni da nemaju
posla s pitomim Shireom, već prije s mračnim Mordorom. Ili se
samo prave naivni?
Stručnost prije stranačkog momenta u gradskoj kulturnoj politici?
Pa to su ljudi – ne treba ići dalje od ove slikovite ilustracije
– koji su u Upravno vijeće Gradske knjižnice postavili ljude koji
čak nisu ni članovi iste te knjižnice. I neka im, imaju pravo na
to kao vlast izabrana od većine koja je izašla na izbore. Za
razliku od “Karlovačkog salona”, koji za početak zbunjuje već i
samim sastavom i vodstvom. Naime, teško ga je definirati kao
svojevrsnu koaliciju predstavnika nezavisne kulturne scene kad su
njegov integralni dio predstavnici Gradske knjižnice, muzeja i
Turističke zajednice, dakle vlasti. Što se tiče vodstva, svatko
se ima pravo vlastitom ambicijom nametnuti kao spiritus movens,
ali legitimno se i zapitati što je/tko je u cijeloj priči Novi
svijet/Urbani kao samoproglašeni most u zamišljenoj suradnji
između Grada i nezavisne kulturne scene. Uz najbolju volju,
pretraživanjem literature i interneta ne može se pronaći ništa
bitno, osim da predsjednica Novog svijeta i voditelj projekta
“Karlovačkog salona” kao da nikad ne spava jer se po aktivnosti
na društvenim mrežama i foruma prometnula u čuvaricu interneta
što se karlovačkih tema tiče.
Nadalje, među uključenim udrugama ima onih “dvorskih” i pravih
autsajdera, vrlo bitnih, kvalitetnih i predanih u onome što daju
u nadogradnji kulturne politike u Karlovcu. Šteta za njih, oni
pružaju alibi i izvor su legitimiteta za prosječne i blefere u
“Karlovačkom salonu”. Šteta i za nas, tako se nastavlja staro
provincijalno karlovačko prokletstvo da je sve u kulturi dobro, i
u onoj oficijelnoj i onoj off, avangardnoj, nezavisnoj. Važan je
trud, da se nešto događa, kvantiteta. Kako krivo, kako
obeshrabrujuće za one koje stvarno imaju kvalitetu ili barem
potencijal. Nije se teško složiti s tvrdnjom da Karlovac ima
problema s “izvedbenim prostorom” kako to kažu “salonci”, još
lakše s činjenicom da o dodjeli sredstava kao preduvjetu
oživotvorenja kulturnih projekata mora odlučivati struka. To je
otkrivanje tople vode. Veći je problem – u čemu Karlovac nije
usamljeni slučaj – što nema nezavisne kritike koja će po održanom
koncertu, izložbi, festivalu, pročitanom romanu lokalnog autora,
reći “ovo je smeće” ili “ovo je genijalno”. A kako nam naši
kulturni dosezi rijetko izlaze izvan granica grada, nesmetano i
neobuzdano uživamo u našoj maloj toploj močvari prosječnosti.
Intelektualci, ako nisu na političkim dužnostima, ne istupaju, a
nemaju ni gdje. Naime, i lokalni medijski prostor, posebno onaj
pod kontrolom onih od kojih “salon” očekuje timski rad i
forsiranje stručnosti, ne trpi disonantne tonove u kojem bi se
netko usudio reći da je nečiji kulturni (ili neki drugi) trud
malo vrijedan. Ili bezvrijedan. I zato je normalno da netko iz
“Karlovačkog salona” na sastanku s gradonačelnikom u
superlativima bez iznimki govori o profesionalnosti i
produkcijskoj razini vlastitih članova. A nije normalno. Nije čak
ni pristojno.
Po šarenilu sastava, afiniteta i po iznesenim stavovima,
“Karlovački salon” ne ulijeva povjerenje da će njihov angažman
pomoći da se odvoji spomenuto kulturno žito od kukolja. Pokušaj
utjecanja ovog hibrida civilnog i vladinog sektora na kreiranje
kulturne politike grada ili čak traženje partnerskog odnosa, što
je ovdje očita intencija, je doduše legitiman, ali krivi put.
Kulturna politika je stvar gradske uprave. Grad ima kulturne
ustanove s dugom tradicijom i lijepim brojem zaposlenih
profesionalaca. I ravnatelje na kojima je da osmisle svoje i(li)
provede ideje Odjela za društvene djelatnosti gdje je također
zaposlen lijep broj profesionalaca. Gdjegdje, u rijetkim
slučajevima kad stranačko oko Mordora načas zažmiri, pa se
poklopi da na čelno mjesto jedne takve ustanove dođe znalac
(podobni, ali barem formalno nestranački kadar), kao što je
slučaj sa Srećkom Šestanom u Gradskom kazalištu, krupnim se i
kvalitetnim koracima grabi naprijed. Kad nije tako, ustanove
poput kulturnih Trnoružica uživaju u poluhibernaciji održavanja
osnovne djelatnosti na minimumu. I tu nema pomoći.
Posao civilnog sektora je ne da pokrpa rupe “službene” kulture,
već da izazovnim i kvalitetnim projektima provocira, bude
avangarda mainstream kulturi, da na osnovu programa iskamči od
vlasti novac i da radi po svome, da ide niz dlaku kulturnih
“manjina”, a ne da sklapa trule kompromise s vlašću i pruža alibi
za njen slab rad što je u konačnici – svjesni ili nesvjesni,
željeni ili neželjeni – raison d’être “Karlovačkog salona”.
Baš kao i u slučaju “službene” kulture, neki taj mukotrpni posao
rade upravo sjajno, kao što je slučaj s Kinoklubom, odnosno
Marijom Ratković koja sa svojim timom ima jasne ideje, znanje,
upornost i sposobnost da čak i mimo gradske kase nađe sponzore za
svoje projekte. Njoj ne treba “Karlovački salon”. Ona treba
Karlovcu.
Karlovcu ne treba “Karlovački salon”. Karlovcu treba još
kvalitetnih sadržaja, a ne još politike. Nje već dugo ima
previše.