Nazif uzdržava obitelj skupljajući staro željezo, ali jedva sastavlja kraj sa krajem. Svaki dan on skuplja otpadni metal, dok njegova supruga Senada brine o njihovom domu i dvoje djece. Treće dijete je na putu. Nakon dugog radnog dana, Nazif se vraća kući i zatječe Senadu na krevetu i u bolovima. Narednog dana, posuđuje auto kako bi ju odvezao u najbliži dom zdravlja. Senadina dijagnoza je spontani pobačaj – petomjesečni fetus koji nosi je mrtav. Stanje je kritično i Senadi je potrebna hitna operacija u gradskoj bolnici. Senada nema zdravstveno osiguranje i bolnica traži od nje da za tretman plati 980 konvertibilnih maraka – cijelo bogatstvo za skromnog skupljača željeza. Uprkos Nazifovim molbama Senadu ne žele operirati i ona se mora vratiti kući. Sljedećih deset dana, Nazif će učiniti sve što je u njegovoj moći da spasi Senadin život – očajnički skupljajući još otpadnog metala, tražeći pomoć od nevladinih i državnih institucija… Sljedećih deset dana Nazif i Senada će u potpunosti iskusiti okrutnost savremenog društva. Snimljena bez zadanog scenarija, ako ne računamo scenarij koji je ispisao život Nazifa i Senade, “Epizoda u životu berača željeza” se doima relativno spontano, ali životno. Redatelj je pred sobom imao dvoje ljudi koje kamera miluje i odnosi se prema njima kao glumcima, a ne naturščicima, makar to jesu. Redatelj je o Senadi i Nazifu saznao iz novinskog članka, koji ga je zaintrigirao u trenu. Odmah je angažirao producenticu da ispita što se to dogodilo i nedugo nakon toga, filmska ekipa, u jednom kombiju, u samo 9 dana, snimila je ovaj dokumentarno-igrani film, kojemu je budžet na kraju bio oko 17.000 EUR.
“Ovaj film je rekonstrukcija stvarnih događaja, a namjera mu je da pokaže diskriminaciju s kojom se svakodnevno susreću manjine u Bosni i Hercegovini, posebno romske zajednice.Mislim da je potrebno da ova priča bude viđena, ne samo da bi se pokrenule diskusije o našem društvu i svim vrstama otuđenja i diskriminacije koje su u njemu prisutne, nego da se kroz emocionalno shvatanje stanja žrtve dođe do momenta u kojem ćemo sami sebi postaviti pitanje: Kakvi smo to ljudi postali?
Da li je moguće da sedamnaest godina nakon rata u kojem sam svakodnevno bio svjedok nevjerovatne ljudske hrabrosti I požrtvovanosti, u kojem su ljudi riskirali glavu da pomognu nepoznatom u nevolji, mi danas živimo u društvu koje se ne osvrće na ugrožene, koje se pravi da ne vidi užas koji nas okružuje.
Nijedan sistem nije nehuman dok god postoje dobri ljudi među nama.”, kometirao je Tanović.
Osvojivši srebrnog medvjeda na Berlin Film Festivalu za najbolji film i glavnog glumca te postavši kandidat BiH za Oscara, ovaj film je već dobio priznanje struke, a na Karlovčanima je da pogledaju film i sami daju svoju kritiku.