Nakon što je Miro Škrgatić zbačen s gradonačelničke pozicije jer
je prestao vezati konja tamo gdje Branko Vukelić kaže, njegov
nasljednik Damir Jelić zaključio je da gradska uprava nije
dovoljno efikasna i šest gradskih odjela povećao na 11. Nešto
kasnije broj lokalnih ministarstava zaokružen je na tucet iz
razloga koje nikakav spin ne bi mogao dovesti u isti kontekst s
efikasnošću. Naime, trebalo je zadovoljiti apetite koalicijskog
partnera HSS-a otvaranjem prigodnog odjela za poljoprivredu. Tri
godine kasnije sve je zbog efikasnosti vraćeno na početak, na
šest odjela. U redu, mladom političaru s malo iskustva u izvršnoj
vlasti, profesoru vičnijem filozofiranju i teoriji negoli praksi,
nije za zamjeriti što je prema vlastitoj zamisli pokušao
poboljšati efikasnost rada promjenom ustroja gradske uprave.
To što nakon neuspješne implementacije nije tvrdoglavo inzistirao
na svojoj ideji, već je ponovnim vraćanjem na zatečeno stanje
priznao da je bio u krivu, je i za pohvaliti. Ali, što reći kad
se isti taj gradonačelnik – koji bi nakon sedam godina u fotelji
sad već trebao biti ozbiljno potkovan u smislu organizacije
gradske uprave – ponovno odlučuje vratiti deset lokalnih
ministarstava, osim da je tu netko lud ili sve druge pravi
ludima. Sa šest na 11, pa opet na šest, pa ponovno na 10 i sve
garnirati eksperimentom uvođenja direktora grada i ekspresno
takvo rješenje eliminirati!? Prije tri godine u gradskom vijeću
moglo se čuti objašnjenje gradonačelnika kako je svaku promjenu
radio s jednako srca i s jednakom vjerom u bolji rad koje je,
sasvim nehotično, zazvonilo u tonu izreke o putu u pakao
popločenom dobrim namjerama. Da svoj voluntarizam osnaži
racionalnim momentom, dodao je da je i FINA na osnovu svojih
stručnih analiza preporučila Gradu da smanji broj odjela na šest.
Zar 2013. godine naputci FINA-e više ne vrijede? Najavio je tada
gradonačelnik i da će novim ustrojem smanjiti broj zaposlenih u
gradskoj upravi na broj koji je zatekao 2007. godine. Umjesto
toga, najnoviji ustroj koji za sobom povlači i svježe objavljeni
Pravilnik o unutarnjem redu, predviđa sistematizaciju radnih
mjesta za čak 48 zaposlenika više nego 2007. I tu je priči o srcu
i vjeri u bolji rad – kraj.
Kako god se okrene, vijesti za gradonačelnika, a posredno i za
sve nas, nisu dobre. Činjenica da je jedna od glavnih konstanti
gradske uprave jedino perpetualna promjena, navodi na dva
zaključka. Prvi je da gradonačelnik i dalje nema trajno rješenje,
da sa svakom promjenom priznaje kako su prethodni koraci bili
krivi, da i dalje uči i luta. A vrijeme škole je davno trebalo
završiti i ta škola nas sve skupa puno košta. Ako nije tako, onda
mora biti da ova lutanja nisu ništa drugo negoli svjesni čin sa
svrhom zadovoljavanja stranačko/koalicijskih interesa i apetita.
Da se, kao u slučaju direktora grada, taj čas nađe dovoljno
visoka pozicija za Nikolu Rogoza, ili otvori odjel za
koalicijskog partnera kao u slučaju HSS-a, pa onda i za sve
ostale stranačke zaslužnike koji čekaju u redu za dobar posao u
ovim teškim vremenima. S takvim motivom funkcioniranja nema ni
sreće ni napretka. Od svega ostaje tek jedan opipljiv rezultat, i
to baš onaj kojeg nitko racionalan ne može smatrati uspjehom;
prije Jelića je u gradskoj upravi bilo sistematizirano 105 radnih
mjesta, od prije neki dan ih je 153.
O novom ustroju i sistematizaciji koja miriše na novo bujanje
gradske uprave nije rogoborio ni sindikat u gradskoj upravi ni
najjača oporbena stranka. To je tako kad je šef sindikata i
predsjednik gradskog SDP-a ista osoba što je loše kako god se
okrene. O Žarku Latkoviću je riječ, ali nije ovdje bitno ni ime,
ni njegove ljudske ni političke kvalitete, nevolja je u tome što
bi sindikalist Latković o novom ustroju (koji ne predviđa
otpuštanja već nova zapošljavanja), morao misliti sasvim
drugačije od Latkovića SDP-ovca kojem bi moralo smetati povećanje
birokracije. SDP-ovac Latković bi pak morao biti oprezan da
svojim stranačkim angažmanom ne naudi Latkoviću kao zaposleniku
gradske uprave. Ispada da je biti zaposlen kao prvi čovjek SDP-a,
u gradskoj upravi u kojoj je šef njegov najljući suparnik iz HDZ,
svojevrsni contradictio in adjecto, situacija u kojoj, koliko god
je tko jake kičme i nepokolebljiv, dolazi u nelagodnu situaciju
da pljuje u ruku iz koje jede i da na taj način ugrozi vlastitu
egzistenciju, kompromitira mogućnost napredovanje ili čak riskira
da bude bypassiran na poslu. S tim na umu, osoba rascijepljena na
troje, kao čelnik sindikata i čelnik najjače oporbene stranke
nužno autocenzurira samog sebe i postaje oportunist. Što nije
dobro, a ne bilo dobro ni da u međuvremenu kao čelnik SDP-a
napreduje u gradskoj upravi, jer bi to u javnosti bilo
percipirano kao prodaja. U široj slici, takav čovjek po datosti
stvari, suzuje SDP-u manevarski prostor kritičkog odnosa naspram
vlasti. Kako god se okrene Latkoviću se baš ne piše dobro, a
svima nama skupa nema pomoći s ovakvom vlašću i ovakvom oporbom.