Na ovom smo mjestu nedavno utvrdili da gradska kultura vrijedi
onoliko koliko vrijedi njena kritika. Isto se može reći i za
gradsku politiku. Nažalost, nešto između neznanja,
nezainteresiranosti, prešutnih dogovora o nenapadanju, izostanka
političkog talenta, ili svega pomalo karlovačku je političku
kritiku je prometnulo u ukras demokraciji, sporednog glumca u
uspavljujućoj predstavi, iako su iza kulisa vrile svakojake
zanimljive i prije svega unosne svinjarije.
Drugim riječima, izostanak uporne, britke, argumentirane kritike,
odnosno oporbe, doprinijela je da loša vlast u županiji i u gradu
kroz godine postane još lošija, samodovoljna i autistična, čije
postojanje je polako, ali sigurno klizalo od ciljeva općeg dobra
ka ispunjavanju stranačkih dogovora, stvaranja klijentelističke
političke kulture u kojoj samo odabrani napreduju i zarađuju na
račun svih drugih. I to sa sve manje srama jer ih nitko ne lupa
po prstima. Ako je oporba u Karlovcu smatrala da je njihova uloga
završila postavljanjem pitanja na aktualnom satu županijske
skupštine ili gradskog vijeća, i da počnu bombardirati javnost
problemima i rješenjima dva mjeseca prije izbora, onda su bili u
debeloj zabludi zbog koje su, uostalom, i dalje u oporbi. I nije
važno što su sebi učinili medvjeđu uslugu takvim poimanjem
političkog djelovanja, u situaciji kad u Karlovcu civilni sektor
ima relativno niski kritički potencijal, skromna
medijsko/novinska scena također, njihova je odgovornost bila
velika, a rezultat nikakav. Oštećen je Karlovac, ako ima imalo
istine u tezi iz prve dvije rečenice ovog teksta. Samo konstantni
pritisak, kontinuirano ukazivanje na sumnjive, glupe ili
pokvarene poteze vlasti moglo je tu vlast natjerati da osjeća da
joj javnost diše za vrat, da je pritisne da radi bolje. S obzirom
da se to nije dogodilo, bilo je moguće da loša vlast ponovni
pobijedi lošu oporbu. Čak i da je istina da je vlast baš svakog
svog birača na neki način kupila, to nije dovoljan argument
oporbi za izgovore. Možda jest malo u koliziji s demokratskim
načelima, ali nema ništa nelegitimno ili nelegalno u tome da
gradonačelnik bude izabran s četvrtinom glasova svih upisanih
birača kao što je to u Karlovcu bio slučaj. Nitko nije kriv
oporbi što više od polovice birača nije iskoristilo svoje pravo,
odnosno nije ispunilo svoju građansku dužnost – zavisi kako se
gleda – da izađu na izbore. Njihova indiferentnost ih je učinila
dovoljno letargičnim i nemotiviranim da ostanu kod kuće i ne
glasaju protiv, kad već ne žele glasati za. Previše se puta
događalo da vlast bez straha od argumentirane kritike prodaje
demagogiju, manipulira javnošću, često šalje poruke kontroverzne
do somnambulije kao što je to ponovno učinio gradonačelnik
optužujući intelektualce za sve zlo ova svijeta, stavljajući ih u
istu rečenicu s Hitlerom i Staljinom, zbog čega je čak i HDZ-u
skloni Večernjak Jeliću poručio da bi Pol Pot bio zadovoljan
njegovim izjavama.
Sve je to, do tuposti, frustriralo liberalno-lijevu publiku koja
teško stenje pod čizmom vlasti, i svjetonazorski (zbog usiljenog
konzervativizma) i praktično (zbog klijentelističkog modusa
operandi forsiranja stranačkih, umjesto stručnih ljudi gdje god
je to moguće).
No, nada je žilava, kažu da umire posljednja, pa i svega par
oporbenih reakcija, ne nužno stranačkih, posljednjih desetak dana
ponovno budi nadu. Ne samo zbog toga što se poslovično aktivnom
nezavisnom vijećniku Davoru Petračiću, u reakciji na temu novog
kontroverznog istupa gradonačelnika pridružio i novi županijski
šef SDP-a i saborski zastupnik Damir Mateljan, već stoga što to
nisu samo konkretni odgovori na konkretne izjave, retoričko
nadmudrivanje s uobičajenim pokušajem poentiranja duhovitom
dosjetkom. To je sad nešto više, kvalitetnije, to su smislene i
argumentirane teze koje poprimaju elemente manifesta. Ako se u
tom pravcu nastavi, mogli bi doći do platforme koja na
svjetonazorskoj osnovi ima potencijala da okupi ljude, odnosno
drži ih podalje od zone indiferentnosti u izborno doba. Veseli i
činjenica da je Mateljan – jedan od rijetkih ljudi s aurom
pobjednika u županijskom SDP-a – prekinuo praksu šutnje po
pitanju problema u gradu Karlovcu. I on, kao i svi njegovi
prethodnici na mjestu predsjednika županijskog SDP-a nakon Ivana
Štajduhara, ne dolazi iz Karlovca, ali je ispravno shvatio da u
Karlovačkoj županiji u svim segmentima, od gospodarstva do
politike sve počinje i završava u Karlovcu. Sudeći po prvim
istupima, prodavanje magle i demagogije lokalne vlasti više neće
prolaziti tek tako. I to je dobra vijest. Za SDP i za Karlovac. I
za HDZ, ali u HDZ-u to još ne znaju. Zasad je za HDZ Mateljan tek
problem, baš kao i Petračić kao već dokazana oporbena konstanta
koja je dobila na težini ulaskom u gradsko vijeće. Mada se mogu
pročitati ili čuti zajedljivi komentari kako Petračić ima
mišljenje o svemu, treba reći da se od političara opće prakse
upravo to i očekuje. Ovaj najaktivniji gradski oporbenjak
potvrđuje svoj politički talent , umjesto svađe i demagoških
fraza, poput Mateljana nudi argumente i rješenja, što je za
političare rijetkost.
Politički tjedan u kojem je oporba napokon počela izgledati kao
opozicija vlasti, začinio je Danko Plevnik, novinar erudit koji
bi najradije u Karlovcu bio samo tijelom, ali mu njegov
neizlječivi lokalpatriotizam ne dopušta da duh preseli negdje
drugdje. Ovlaš dodirujući lokalne teme, poslovično bez straha, s
puno prijezira prema onom što se događa njegovom gradu i onima
koji to omogućuju, Plevnik je u interviewu na novopokrenutoj
stranici www.aktivirajkarlovac.net., još jednom duhovito s puno
ironije, dijagnosticirao skoro sve kronične bolesti Karlovca i
šire. Hiperbole su mu sve grublje, humor sve ciničniji, što nije
dobar znak. Ili je Karlovcu sve lošije, ili je Plevnik sve
usamljeniji, pa njegova kritika strši kao jurišanje na
vjetrenjače. Ili oboje. Stoga valja završiti s njegovom sjajnom
definicijom intelektualca, odnosno metaforičkim upozorenjem kako
ne treba puno očekivati od političara, nego krenuti od sebe u
stilu parafraze slavne Kennedyeve rečenice “ne pitaj što Karlovac
može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za Karlovac”:
“Ja mislim da je intelektualac čovjek koji se bavi javnim
stvarima suprotno većinskom mnijenju, koji je savjest neke
sredine. U svim sredinama je to iznimno teško. Ljudi radije
postaju javni intelektualci u smislu pripadnosti nekoj grupaciji,
skupini intelektualaca koji dijele iste ideje. Stepskim vukovima
je uvijek nelagodno, no imamo kritičnu distancu prema svima.
Držim se Spinozine tvrdnje da su slobodni ljudi jedni drugima
najzahvalniji i zbog toga ne trebaju tražiti posebno plaću, zbog
svoje etičnosti, ako su je odabrali za svoj pristup stvarima.”
Gradonačelnik Jelić, koji je opisao intelektualce kao ljude koji
su napravili najveće zlo, se nema čega plašiti po pitanju
Karlovca. Naime, po Plevnikovoj definiciji, karlovački
intelektualci bi se dali izbrojati na prste jedne ruke.