Prvi puta u ove karlovačke krajeve došao sam kao student
bogoslovije, koliko se sjećam bilo je to u sklopu upoznavanja s
konkretnim pastoralom na župi. Posjetili smo Ozalj, Kamanje
Svetice i Mahićno. Rekao sam tada u sebi; o Bože, samo da u ove
krajeve ne dođem na župu! Nije mi se od prve svidio ovaj kraj.
Sve mi je djelovalo nekako otužno, deprimirajuće, neprivlačno,
gdje i nije baš ugodno živjeti, bez perpektive. Za mene koji sam
u sebi nosio razigranost Hrvatskog zagorja, ljepotu Ivanšćice pod
čijom sam sjenom odrastao, magloviti krajolik uz Kupu djelovao je
krajnje obeshrabrujuće.Za onoga tko se sreo s ljepotom i tajnama
loborskog kraja razumljiva je ova moja slika pokupskog kraja.
Netko kaže da sudbine nema, možda je i nema, ali siguran sam da
postoji životna ironija. Više od polovice svoga života, i skoro
cijeli svoj svećenički vijek, osim dijela u Zagrebu i Zlataru,
pune 34 godine proveo sam u ovim krajevima slijedeći tok Kupe,
osim kratkog četverogodišnjeg odmaka prema Mrežnici. I danas sam
tu na obali Kupe, nadomak Karlovcu. I kada mi je prije šest
godina nuđeno da napustim ovaj kraj i vratim se u Zagorje koje
uvijek nosim u srcu, odbio sam, izabrao sam mjesto uz Kupu, ovdje
gdje sam sada.
I dalje mislim da je moje Zagorje najljepši kutak svijeta,
posebno loborski kraj koji krije tolike tajne, ljepotu planine,
bistre potočiće u kojima se i danas možete, bez straha, napiti
ledene planinske vode. Što me drži ovdje? Ljudi! Ljudi me drže,
oni su mi otkrili ljepotu života, ljepotu rijeke, magle, ljepotu
zajedništva u različitosti. Ni rat nije pomutio tu ljepotu. Došao
sam učiti ljude,a sam sam se prometnuo od učitelja u učenika.
Veseli me da ni rat, nije uništio širinu uma i duše čovjeka s
ovih prostora, možda jest pomutio malo, pomaknuo u krivo, ali
nije uništio. Stoga me smeta kada neka budala s nekog zida strgne
ploču s ćirilicom koja je to stajala godinama. Odjednom je to
primjetio i postao velikim Hrvatom ili kada po fasadi piše
svašta. Netko je dao novce za tu fasadu. Ona otkriva ljepotu
grada, ukras je grada, a šaranje netrpeljivih poruka ne govori o
ljudima grada i okolice ništa, osim da – kao i u svakom društvu i
ovdje ima budala. Naravno a ovdje svi ne misle isto, ne govore
isto, ne ponašaju se isto, no imam osjećaj da postoji mjera u
slaganju i neslaganju. Neki se slažu, neki ne s mojim tekstovima,
u komentarima neki su blaži, neki oštriji, ali u granicama
polemičke uljuđenosti ( koliko to polemika dopušta). Bogatstvo
svijeta jest u različitosti mišljenja i djelovanja. I
kritičnosti!
U svoj ovoj halabuci oko ustavnog referenduma ne smeta mi kao
građaninu to što se ljudi opredjeljuju za ili protiv, svetko ima
pravo na svoje mišljenje koje valja uvažiti i onda kada se ne
slažem s njima, svatko ima pravo boriti se dopuštenim sredstvima
za svoje mišljenje. Smeta mi muljanje, kršenje zakona, propisa
domaćih i europskih, manipulacije. Dr Cynthia Boaz, ekspert za
pitanja demokracije i komunikaciju s medijima tako je izdvojila
najuspješnije i najčešće korištene tehnike kojima mediji
“preodgajaju” ljude.To su, redom:prodaja panike(zastrašivanje),
napad ad hominem(uništavanje vjerodostojnosti osobe koja je
nositelj neke ideje tj predvodnik), izvrtanje istine,
preoblikovanje povijesti prema vlastitom nahođenju,žrtveni
jarci,nasilništvo, konfuzija, populizam, zasićenje,
omalovažavanje obrazovanja , buđenje zajedništva, institucionalna
krivnja, itd.
Ni s jedne stane nisu samo vragovi, ni samo sveci, na svakoj
strani ima i jednih i drugih. Trebalo bi početi stvarati ozračje
komunikacije, zdrave, ljudske u kojoj bi postojala mogućnost
slušanja. Možda se u našem gradu nađe grupa ljudi koji bi
osmislila, osnovala FORUM za razgovor različitih, drugačijih. Svi
bi se učili govoru, slušanju. Najvjerojatnije ni ove gungule ne
bi bilo da da je u društvu, politici sposobnosti dijaloga –
slušanja i uvažabanja drugog i drugačijeg.