Histerija oko uvođenja dvojezičnih natpisa tamo gdje je to
zagarantirano ustavnim zakonom, svoj je neslavni klimaks
doživjela neki dan na mjestu i na datum kad je sve osim
poniznosti i dostojanstva ne samo politikantstvo, već i
svojevrsno skrnavljenje spomena na najveće hrvatsko ratno
stradanje. Nepoćudnima i krivima odjednom postaju slova i riječi,
a pitanje onih kojima su tolerancija, različitost i ovakvi
civilizacijski iskoraci neshvatljivi, je vazda isto i vazda
krivo; Zar smo se za to borili i ginuli?
Nije to ekskluziva ove naše galopirajuće neokonzervativne
kontrarevolucije, u svakom političkom sustavu nastalom na nekoj
vrsti prevrata, postoje snage – na vlasti ili opoziciji – s
pretenzijom da budu inkvizicija. Ponekad opravdano, ponekad
sasvim iracionalno. U tekstu izvučenom iz davnih dana docira se
tako ljudima koji se vrijeđaju kad ih se naziva druže, a laska im
kad ih se naziva gospodom. Dakako, s istim spomenutim krivim
pitanjem “jesu li se naši pali drugovi za to borili”?.
U međuvremenu, imenica drug iščezla je iz uporabe zbog negativne
asocijacije na mrski komunizam, ali s njom u paketu, sasvim
neopravdano, još jedna riječ koja se spominje u ovom kontekstu,
pozdrav “zdravo”. I ona je ekspresno devedesetih godina izgurana
iz uporabe sa stigmom partizansko-komunističko-srpskog pozdrava.
Paradoks se krije u činjenici da, uz “Oče naš”, druga najčešća
katolička molitva u Hrvata,”Zdravo Marijo” počinje upravo s tim
istim partizansko-komunističko-srpskim pozdravom.
“Drug”, Karlovački tjednik, 11. studenog 1976.
Izgleda da poneki ljudi iz tko zna kojih razloga zaboravljaju na
znane i neznane drugarice i drugove, koji su dali živote za našu
socijalističku samoupravnu zajednicu u kojoj danas živimo. Upravo
takvih ljudi na žalost ima i u našem gradu. Heroji naše
revolucije, dali su živote za nas, a mi treba da nastavimo njihov
put izgradnje bolje budućnosti. Zato treba da budemo ponosni na
njih, i da se ne stidimo na radnom mjestu jedan drugom reći
druže, ili pak drugarice, da svakodnevno jedno drugom na ulici
kažemo: “Kako si druže?” izgleda da ima onih koji to ne
poštivaju, kojima to izgleda “smeta”, jer kad im se tako
obratite, odgovore vam: “Nisam s tobom koze pasao da ti
mogu biti drug”, ili pak: “Nisam ti ja drugarica, jer nisam s
tobom vjenčana”. I sve to tako ide u nedogled. Ali, kad nekog
oslovite s “gospodine” ili “gospođo”, nikom ništa i nema nikakvih
reakcija. Jesu li kod nas još uvijek ukorijenjena “gospodska”
osjećanja, ili je to ipak stvar navike? Razgovarali smo s mnogim
omladincima o tome, razgovarali i s onim starijima, koji odgajaju
mlade, ali bez odgovora. Trebalo bi našu omladinu odgajati tako
da shvati što znači riječ drug, što znači riječ drugarica, jer ti
su se nazivi rodili u borbi, u Revoluciji, kada je svatko od
svakoga mogao zatražiti pomoć, jer je prijateljstvo i drugarstvo
bilo na prvom mjestu. Zašto ne bi bilo i sada kad su svakom
čovjeku, pa zvali mi njega i “gospodin” potrebni drugovi, koji će
mu pomoći u rješavanju svakodnevnih problema što nam ih donosi
život. Ne bi trebalo, prema tome da se pojedinci ismijavaju kad
ih netko na ulici pozdravi sa “zdravo druže”, nego bi se trebali
malo zamisliti nad značenjem tih riječi.
Pripremio Tihomir Ivka