U svoj toj gunguli oko Referenduma o ustavnoj definiciji braka
možda rečenica redovitog kolumnista Tportalu najzornije prikazuje
svijet i sklop razmišljanja kao ostatak totalitarizma. Ona glasi
“Prvoga prosinca 2013., na dan referenduma o ustavnoj definiciji
braka, već samim njegovim održavanjem Republika Hrvatska prestaje
biti demokratska država.” Njezin autor je Vuk Perišić.
Po meni jednako poštovanje zaslužuju građani koji su glasali ZA i
oni koji su glasali PROTIV. Za razliku od Perišića smatram da se
u Hrvatskoj dogodio festival demokracije usprkos uspaljenih
strasti uglavnom dijela protivnika, jer većina koja je glasala
protiv učinila bi i bez prljavština koje su se događale,
jednostavno što vjeruju u to što su zaokružili. Jedni i drugi su
građani ove zemlje, ovoga društva. Različitost je bogatstvo
države i društva. Poštovanje zaslužuju i heteroseksualci,
homoseksualci, svaki čovjek jer po Božjoj riječi svaki je čovjek
dijete Božje,svačije ime po nama vjernicima upisano je u Božji
dlan.
Demonizirati narod zbog ove ili one odluke, proglašavati ga ovim
ili onim vrlo je neodgovorno i opasno. Narod je nositelj
suvereniteta, u totalitarnim društvima nositelj suveeiniteta je
partija, ideologija. Svaki onaj tko tvdi da je referendum sumrak
demokracije zagovara ukidanje demokracije i suvereniteta.
Možemo razmišljati da li je on bio potreban ili nepotreban. Do
njega najvjerojatnije ne bi došlo da stvari nisu krenule u krivo
u trenutku kada je, kako je primjetio jedan kolumnist vlada
krenula krivim putem, a (ne)vladine donijele krivu procjenu da je
kucnuo njihov čas U društvu koje je bilo u već u dubokoj
ekonomskoj i fiskalnoj krizi, a još nosilo uspomene iz
totalitarnog i komunističkog režima ( nije moja definicija već
definicija Europskog parlamenta), traume Domovinskog rata…
Dakle društvo koje je u krizi i traumatizirano svime ovim
navedenim i još dodatno isprepleteno korpcijom ekonomskom i
političkom vlada kreće krivim putem. Umjesto da riješava
nagomilane ekonomske i fiskalne probleme kreće u ideološku
preobrazbu društva zanemarujići onu važniju svoju dužnost.
Naravno da je najlakše sada po vladi Z. Milanovića. Ali treba
iskreno priznati da ova vlada dolazi u nezgodno vrijeme, vrijeme
frustracija zbog gore navedih stvarnosti, dodano frustrirana
odluka haškog suda, otkrivanja korupcija. Nimalo zavidna
situacija i za sposobnije ljude u vladi. Umjesto da traži
saveznike kako izaći iz svega toga, a neki ministri kao da okolo
hodaju s upaljačima i traže gdje bi mogli potpaliti vatru.
Nesposobnost vlasti da ostvari dijalog u društvu koje je
različito dovodi do polarizacije. I došao je Referendum.
I što sada? Pripadamo istom političkom korpusu,različitih
svjetonazora, političkih opcija, različitih religija. Možemo
jednostavno kao društvo pokazati da umijemo ponešto i naučiti, a
vladi bi preporučio da se bavi svojim poslom i da izabrere put
sređivanja ekonomske i fiskalne pozicije. Jednom riječju da se
makne iz sfere društvenosti koliko je moguće, u tom ću slučaju
vjerovati da je liberalna. Nama bilo s jedne i druge strane da –
oni koji su pobjednici na Referendumu – ne likuju, a oni koji su
gubitnici,ne budu ljuti, ni tužni. Otvorimo put DIJALOGU. Jedino
u dijalogu nema većine i manjine, one postoje u političkim
igrama. U dijalogu nema pobjednika i poraženih jer svi su
pobjednici. U dijalogu nitko nikome ništa ne daje, svatko ostaje
što jest, ali stvara se ozračje života, suradnje.
Ako pak izaberemo put obračuna s onima koji su bili Za na
referendumu tek smo onda nigdje, a bojim se da su neki spremni na
to. Inačenje i osveta vodi u mrak, jedini nam je put – put
dijaloga. Ne vjerujem da su mediji sposobni za to, ali u ovoj
državi i društvu postoje spremni i sposobni ljudi za dijalog. I u
Karlovcu. Put svakako nije licemjerno kukanje za 50 milijuna.
Pozivam ih da se pokrenu.