Često volimo reći da je Došašće vrijeme. Ja osobno volim reći da
je Došašće događaj, događaj HODANJA, susretanja, otkrivanja. Time
vrijeme dobiva svoje osmišljenje. To je duhovni i duševni hod i
susret.
Krećemo ususret Gospodinu koji je isto tako krenuo ususret nama.
A vrhunac toga puta je Božić poslije kojega hodamo zajedno; ja i
moj Bog, moj Bog i ja. Isus Krist je uozbiljenje toga hodanja i
susreta. Kada smo već kod hodanja, hodam prema Gospodinu, ali i
hodam od zla, slabosti prema dobru i jakosti, iskoračujem iz
tmina svoje zarobljenosti prema svjetlu slobode. Prema tome
Došašće je vrlo dinamično vrijeme unutar Crkve Kristove, ali i u
obitelji jer obitelj od svoje raspršenosti ide k jedinstvu, ali i
pojedinca koji od svoje raspršenosti po svijetu ide prema svojem
središtu i otkriva Boga, otkriva da Bog stanuje u njegovu srcu,
useljen u njegovo biće, otkriva da je Božji hram i fizički i
duhovno. Otkriva ljepotu čovjeka u sebi u koju se sam Bog
zaljubio želeći postati čovjekom.
Dok hoda kroz došašće čovjek otkriva ljepotu koju ima u sebi,
počinje voljeti i cijeniti tu ljepotu, istovremeno otklanjajući
sve ono što tu ljepotu skriva..
Hod došašća ide prema rođenju djeteta za kojega mi kršćani
vjerujemo da je Sin Božji, Isus Krist koji radi nas ljudi postade
čovjekom. Stoga si u ovo vrijeme hoda postavljam dva pitanja;
prvo tko je za mene Isus iz Nazareta rođen u Betlehemu, ali i još
jedno pitanje: Tko sam ja za Isusa Krista? Apostol Pavao u
poslanici Galaćanima piše: ” Ljubio me je i sebe je predao za
mene.
U Vjerovanju molimo: koji radi nas i našega spasenja siđe s
nebesa….raspet također za nas… On je stalno u pokretu za
mene, za nas, stalno zauzet za nas…
Zanimljivo je za čitati Lukino izvješće o dvojici učenika koji
posliej Isusove smrti napuštaju Jeruzalem, središte i srce vjere
i odlaze razočarani jer se nisu ispunila njihova očekivanja,
rekli bismo razočarani Isusom jer po njihovu nije ispunio
očekivanja. Oni su kao i mngi današnji ljudi koji misle da Crkva
nije ispunila njihova očekivanja, odlaze iz te Crkve u svoj kraj,
odlaze u svoju ljudskost bez te nebeske dimenzije. Isus ih ne
odbacuje, ne prezire, ne zaustavlja ih, pače, on im se u tom hodu
udaljavanja pridružuje, hoda s njima, razgovara s njima, bez
prijekora, bez osude. Onda im za stolom u toj njihovoj
udaljenosti daje prepoznati ga. I to po lomljenju i darivanju
kruha.
Jesmo li kao Crkva, drugi Krist, vidljiv Krist na zemlji spremni
lomiti se i dati drugima. Jesmo li spremni hodati i dalje s onima
koji se udaljuju, slušajući ih. Slušati, lomiti se, hodati.
Došašće je i vrijeme Crkve koja hoda poput Krista i daje poruku:
Isus Krist je Spasitelj čovjeka i naroda.