Špajze mirišu na jabuke.
Ne mora u njima biti jabuka, ali bakina špajza mirisala je
na jabuke i tako sve špajze svijeta, barem kada se ja nađem u
njima, mirišu na jabuke.
Samo ako jako dobro paziš osjetit ćeš i miris tek
proklijale pšenice, koji dopire s desne strane, izvana, tamo iz
smjera dedine sobe.
Za pšenicu smo zaduženi deda i ja, u sobi ne gore svjetla,
jer vani su hrpe snijega i bjelina sasvim dovoljno obasjava sobu
koja miriše na borove iglice, jedva primjetno požutjele stranice
enciklopedije i drvene figurice iz Gvineje.
Božić je malen, kao dedina soba. U crkvi je hladno, a opet,
nekako toplo. Ljudi je puno, a opet, nije gužva. U prvi red nitko
se ne gura. Rezerviran je za trudbenike koji večeras spavaju, jer
sutra ih čeka novi naporan dan na rušenju komunizma iznutra.
Posao će trajati još desetak godina. Onda će spasiti kršćanstvo i
ponizno prihvatiti darove – direktorska mjesta, pokoju tvornicu i
taj prvi red.
*
– Jel se zaledila bara – pita Bane, dok sjedimo duboko
unutar velikog srednjeg ulaza, smrzavamo se kao idioti i
povremeno se trzamo kad padne negdje blizu.
– A ko će to znat – kažem.
– Crijevo – pokazuje Kic i odjednom to djeluje kao nešto
najsmješnije na svijetu. Pomisao na Crijeva kako trči prema bari
pod granatama da vidi da li se zaledila tjera nas na histeričan
smijeh u jebeno sivom zimskom božićnom poslijepodnevu, toliko
glasan da jedna od susjeda izviruje plašljivo iz podruma, ne bi
li vidjela nije li možda do ulaza došla grupa izrazito veselih
četnika.
I tako.
Sjedimo, smrzavamo se i pričamo o prošloj zimi koja djeluje
kao da je bila u doba Sumerana ili tako nešto. Led je bio tvrd,
ali Stojanović je svejedno upao u njega tri puta na Badnjak, a
iste večeri Lero je sam tuckao po ledu nekim kamenom na polovici
bare pokušavajući ga probiti. Crijevo i ja smo se smijali, a
njegov brat, Poglavica Jakov, prvo ga je gledao s nevjericom i
dugo razmišljao da li da mu kaže da prestane. Bilo je to prije
tisuću godina. Poglavica Jakov je sad negdje na ratištu, Lera
mama ne pusti van, Stojanović se upisao u četnike, a Crijevo je
jedini čovjek uz Hrvoja Hitreca koji voli seriju “Smogovci u
Domovinskom ratu”.
Sjedimo poredani na stepenicama, ne znajući što bi drugo
radili.
– “S one strane ulice, stanuju djevojčice, kojima kojima,
miriše koža” – pjeva Bane i smiješno klima glavom lijevo-desno,
čemu se pridružujemo, i na trenutak nam se čini kao da smo zbilja
u nekom drugom vremenu, u nekom vrućem ljetu, sjedimo na zidiću i
promatramo lagano obučene djevojke kako zalaze u šminkerske
kafiće držeći pod ruku nekakve papane.
Onda se čuje avion i nitko isprva ne reagira.
Onda se sve zatrese, kroz zrak bruji zvuk nekakve lomljave,
odbija se od okolnih zgrada i širi se svijetom.
– Puca led – kaže Bane i, odjednom, to zazvuči kao nešto
najtužnije što je itko ikada izrekao.
*
Još tisuću godina kasnije na Badnjak je bilo proljeće.
U svom originalu. Samo bez zelene.
Mirisalo je na proljeće, čuli su se zvukovi proljeća (muzika iza
otvorenih prozora, zveckanje posuđa, vlak koji pod prvim
crvenkastim kapima na nebu prolazi željezničkim mostom u smjeru
Rijeke), ribiči na malim sklopivim stolicama gledali u rijeku i
pušili, nasipom su trčala nasmijana djeca, onako šarmantno dječje
prljava (mala blatnjava mrlja na koljenu dječaka, zemlja ispod
noktiju, lagano zamusana djevojčica s pletenicom koja jedva
primjetno popušta).
Desno, na klupi pod kestenom, sjedili su starci i pričali, dok je
iza susjedne zgrade asfaltom tekla zapjenjena voda – netko je
prao automobil.
Ispred, na klupi pod kestenom, sjedile su djevojčice i listale
časopis, dok su dječaci na biciklima pokušavali voziti na zadnjem
kotaču po mekoj zemlji kupskog šetališta.
Lijevo, na klupi pod kestenom, djevojka s crnim starkama,
svijetloplavim trapericama i majicom neke grupe, sjedila je u
krilu dečka poluduge valovite kose, s licem ušuškanim u njegov
vrat i pogledom prema drugoj obali na kojoj je debeljuškasti
čovjek srednjih godina šetao psa, njemačkog ovčara, i povremeno
mu bacao dugačak štap.
Nad kućama je bilo blijedoplavo nebo.
Možda tako izgleda ljeto na dalekom sjeveru, kada danja svjetlost
traje do ponoći i kada u tu ponoć šetaš popločanim ulicama,
miriše na olovno more i netom ulovljenu ribu, a zrak onako čudno
svjetluca.
*
Onda bude mrak.
U mraku park.
U parku mrak.
Nije padala kiša, ali šetalište je nekako mokro, sve je mračno i
pusto, kao da na svijetu nema nikoga.
Dolje u šančevima uzdiže se niska magla, jedva se nazire dim nad
travom, u noći koja odjednom postaje hladna.
Odjednom, staneš.
U žutim mutnim svjetlima je led. Nad ledom se diže tanka
izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz
šančeva.
Na svijetu je tišina.
U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se
samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na
kasnonoćnom treningu.
Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak
udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda.
Nigdje nema nikog. I stare austro-ugarske kuće ispucalih i
dotrajalih fasada djeluju kao da su napuštene. Grad je napušten.
Svijet je napušten.
Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni
ljudi u žutim mutnim svjetlima.
Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si
nevidljiv.
I promatraš neki sasvim drugi život.
Na televiziji, novi Papa govori stvari kojima automatizmom
oduševljeno plješću. Malo je onih koji ga zaista slušaju.
Uglavnom misle da je to samo varka, kao ono kad su oni rušili
komunizam, praveći se da ne vjeruju.
Božić je postao shopping centar. I u njemu nema mjesta za
drugačije. Dobri, naivni Argentinac, objašnjava smireno i s
ljubavlju. Gledaju ga tupim pogledom, a u očima im se vidi
“processing…please wait”. Valjat će se večeras pomoliti da se
svi gejevi svijeta izliječe i postanu normalni, a da Papa shvati
da je kapitalizam kul.
*
Kada imaš šest godina, a tvoje trčanje u toplom sunčanom danu
prekinu mamin poziv s prozora i riječi “umro je deda” na par
sekundi trava se pretvori u pšenicu, na užarenom asfaltu zavrije
ajnpren juha, a topao dan postane još topliji dok na licu osjećaš
dedin džemper.
Od tog trenutka, u svim špajzama svijeta, osjećaš i miris tek
proklijale pšenice, pomiješan s mirisom jabuka i laganim
peckanjem negdje duboko, kao kad borova iglica zapne u debelom
tepihu.
I nije važno vjeruješ li zaista. I nije važno je li naivno. Valja
barem jednom godišnje pronaći negdje u sebi dedinu sobu. Sjesti,
gledati u jelku i biti dijete koje čeka ponoć. I ne suditi
drugima. Jednom netko i s tim mora započeti. Zašto ne baš vi?
Sretan Božić!
KAportal.hr