Biblijska priča o Izraelcima govori da ih je Mojsije kroz pustinju vodio 40 godina. U prvom trenutku nije mi bilo jasno zašto je putovao tako dugo i okolo naokolo kad je cijeli put mogao skratiti na nekoliko tjedana. Polako i po nekoliko puta iščitavajući cijelu tu pustinjsku putešestviju naišao sam na mnoštvo razloga koji su Mojsija natjerali na to rješenje, čija je žrtva na koncu bio i sam ne dovršivši svoju misiju do kraja, prepustivši sve svom nasljedniku Jošui.
Izvesti ljude iz jednog stanja svijesti, razmišljanja, načina života u drugo stanje svijesti, drugo razmišljanje i drugi način života nije nimalo lagani zadatak.
Usudio bih se izreći mišljenje, ma kako okrutno izgledalo, da je Mojsije bio dobar poznavatelj čovjeka i imao jasnu viziju što želi, kako, na koji način to ostvariti. Tu promjenu. Bio je svjestan da sa starim naraštajem, njegovim svijetom, načinom funkcioniranja nema šanse ostvariti svoj naum – doći do Palestine, osvojiti je. Odlučio se na dulji put koji je nosio sa sobom očišćenje od svega staroga, stasanje novog naraštaja, ničim opterećenoga, s jasnim ciljem – izaći iz pustinje, stvoriti svoju državu, imati svoj teritorij, svoju slobodu.
Zapravo ovo sve o Mojsiju i Izraelcima palo mi je na pamet dok sam razmišljao o nama, našoj situaciji, situaciji u našoj državi, našem društvu. Poneki vole vidjeti problem u svijetlu nekih svjetskih zavjera, drugi pak u korupciji ili nečem trećem. Usudio bih se reći da je naš problem u svijesti, stavu, načinu razmišljanja. Na neki način već jesmo u onom što se naziva kapitalizmom, ali u biti još uvijek smo u socijalizmu u kojem vlada boljševička svijest barem u mnogih javnih djelatnika. Funkcioniramo prečesto po onoj: rođače, ima li nešto za mene. Svoji smo i trebamo se držati zajedno!
Drugi bi pak u društvu, državi određivali tko što smije raditi, misliti, govoriti. Kao u stara partijska vremena. Postoji pravo na samo jedno mišljenje, jedan stav. Tipičan primjer ostatka te i takove svijesti jest jedna kolumnistica u jednom našem dnevniku. Rijetko se može u koga susresti toliko predrasuda, neznanja, netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Nije bitno što su činjenice često suprotne, što je s one strane istine. Ona će suprotno mišljenje, stav proglasiti nedemokratskim, dapače, samim udarom u temelje demokracije. Suprotno mišljenje proglasit će inkvizicijom. A pri tome i sama najvjerojatnije nema pojma što je to bila inkvizicija, i još više – sama postaje samozvani inkvizitor, određujući tko će što govoriti, zastupati u javnosti.
Pogledamo li politički sistem, kako to sve funkcionira vidjet ćemo da usprkos proklamiranom višestranačju ono ne postoji, kao ni demokracija. Sve stranke, pa onda i država funkcioniraju po sistemu Partije. Jedina bitna razlika je u tome što umjesto drugarica ili drugova ima dame i gospodu ili po novom građanke i građane. Najbolje se to vidi poslije svakih izbora kada dolazi do masovnih čistki počevši od vrha do dna. Prorade podobne i rođačke veze. Umijeće kako sve to nazvati zove se politička spretnost.
Koruptivnost društva i države ne mjeri se samo time tko je i koliko drpio love i jesmo li ga uhvatili, osudili i zatvorili . Korupcija je mnogo širi društveni problem.