Vijest u skandalu krivotvorenja fakultetske diplome pročelnice ureda župana Bernardice Topolnjak-Halapa (u daljnjem tekstu BTH) nije otkriće da je papir s kojim se kvalificirala na natječaj za posao u Županiji lažan. Ako se samo pogleda stranka iz koje dolazi, to nije izuzetak već svojevrsna tradicija, kad na umu imamo da je njenog dugogodišnjeg predsjednika Antu Đapića splitski Pravni fakultet optužio za plagijat magisterija i predao slučaj na državno odvjetništvo. E sad, to što je samo mjesec dana prije zastare splitski sudac Pešutić oslobodio Đapića krivnje druga je stvar. Druga je stvar i anomalija ovog našeg pravnog sustava i to da je istog tog Pešutića u međuvremenu uhitio USKOK zbog sumnje pisanja oslobađajućih presuda u zamjenu za novac, a da je novinaru koji je cijelu aferu otkrio Vrhovni sud potvrdio presudu zbog navodnog vrijeđanja suca Pešutića u slučaju Đapić.
Prava je vijest brzina kojom se župan Vučić odlučio udijeliti otkaz svojoj pročelnici. Kako je sam rekao, nije čekao da svoj posao obavi policija i državno odvjetništvo, dopis Ekonomskog fakulteta da diploma BTH ne postoji je bio dovoljan. Neke se stvari očito nepovratno mijenjaju. Prije desetak godina scenarij bi vjerojatno bio sličniji ovoj sagi o prepisanom Đapićevom magistratu; Županija bi se ogradila kako nema razloga brzati s otkazom dok “institucije ne odrade svoj posao” do pravomoćne presude. Suđenje bi se otezalo i na kraju vjerojatno otišlo u zastaru, krivac bi zadovoljno cinično poručio kako je u pitanju bio “politički progon”, a po prstima bi od pravne države dobio onaj tko je cijelu stvar razotkrio, u ovom slučaju Domagoj Švegar. Župan Vučić je stari lisac i pragmatičan političar i zna da poslije uhićenja glave korupcijske političke hobotnice Ive Sanadera prepričani scenarij stvar prošlosti.
Demantiranje neosporivog, difamacija zviždača ili jednostavno ignoriranje dok se prašina ne slegne, više ne prolazi. S koje god se strane okrene, slučaj pročelnice lijep je primjer kako se ova zemlja iz stranačke igračke polako pretvara u normalnu državu. Ali da je još dalek put pred nama opet možemo ilustrirati preko slučaja sad već bivše pročelnice. Poslije medijske eksploatacije slučaja novinarima se javila i jedna protukandidatkinja BTH na natječaju za mjesto pročelnice. Među tri kandidata koji su pristupili testiranju, zahtjevni test s 40 – 50 pravno-političkih pitanja BTH je navodno riješila za desetak minuta i bila uvjerljivo najbolja. Ne mora značiti ništa, ali budi sumnju da se netko potrudio da bude najbolja. Što god rekli u Županiji, teško se oteti dojmu da je natječaj raspisan upravo za nju. I tu bi stali jer je svaki daljnji zaključak zona pretpostavki, koje bi se s obzirom na njihovu nedokazivu narav pred sudom mogle biti proglašene klevetom. Ako je došlo vrijeme da političari promptno sankcioniraju nezakonitosti koje procure u javnost, očito je da će trebati još vremena da shvate kako je i za njih i za jedinice vlasti koje vode bolje da na javnim natječajima pobjeđuju najstručniji, a ne najpodobniji kadrovi.
BTH je s diplomom ili bez nje ovo drugo, politička prolaznica koja je svojevremeno nakratko postala načelnica Općine Lasinja s jednim mandatom i 58 glasova za njenu nezavisnu listu. Smijenili su je vijećnici HSP-a no ona im se osvetila učlanjenjem u HSP. Osvojila je Marinka Milčića, tadašnjeg šefa županijskog HSP-a, još jednog političkog slona u staklani, “malog Đapića” kako su mu znali tepati, koji je raspustio lasinjski HSP zbog neposlušnosti i njoj otvorio put ka konačnom cilju uhljebljenja u državnoj službi. Na kraju je i sama iskusila hladno serviranu osvetu. Kao nova šefica HSP-a i sad već pročelnica župana rastjerala je pridošle mlade, obrazovane i inteligentne pravaške snage Karlovca jer joj se nije svidjelo njihovo veličanje antifašizma koji nju “podsjeća na Bleiburg i križni put”. Izbacila ih je, a oni su se okrenuli građanskoj borbi protiv korupcije i ta borba ih je dovela do njene krivotvorene fakultetske diplome. Slatke li ironije!
Iz ove perspektive za Bernardicu Topolnjak – Halapa bi bilo bolje da joj je poslije obračunavanja s antifašizmom, proustaškog ispada i trabunjanja o tome “kako bi u Hrvatskoj možda bilo bolje da njome vladaju Pavelićevi unuci”, župan Vučić uručio radnu knjižicu, umjesto što je stvar jednostavno ignorirao. Ostala bi dijelu građanske publike u pamćenju kao zatucana NDH nostalgičarka, sličnima sebi možda i heroj. Ovako bi u Hrvatskoj koja se mijenja mogla završiti mnogo gore. Jer – nakon faze kad su krivične prijave i sudske presude nešto kao poželjni statusni simbol – doći će i vrijeme kad će i ljudi i sistem s prijezirom početi okretati glave od onih koji varaju, krivotvore, kradu i podmićuju.