U ovih trideset i sedam godina svećeništva nagledao sam se i naslušao svačega o vjeri, Crkvi, svećenicima i općenito svega što je vezano uz ovu tematiku. Našlo se tu bisera i “bisera”. Jednom smo čak kuma na krštenju jedva spriječili da poslije obreda krštenja ne zapali cigaretu pred oltarom. Kao sve je završilo pa se sada može opustiti, po njegovu mišljenju najbolji način za to je upaljena cigareta.
U naše vrijeme koje obilježava desakralizacija, dekristijanizacija, dehumanizacija i dehominizacija izgubio se osjećaj posebnosti, da nije baš sve dozvoljeno što nam padne na pamet ili nam se čini da je naše pravo ili naš slobodni izbor. Postoje određene društvene konvencije koje opet neki mogu smatrati anakronima ili malograđanskima. Usprkos svega one nose u sebi kulturu ophođenja, međusobnopg suživota, na određeni način znak su i civilizacijskog dosega.
Neću pisati na široko o tom problemu u društvu, u ovom tekstu zadržati ću se na onome što se odnosi na Crkvu. Nemojte vo shvatiti kao bilo čiju kritiku, više neka to bude promišljanje bez obzira da li je netko vjernik, agnostik ili ateist. Bez obzira na izbor svjetonazora većina nas ponekad se nađe u situaciji da uđe u crkvu ili ako već ne sudjeluje onda barem prisustvuje nekom obredu.
Ne želim da ovaj tekst netko shvati kao vjeronauk, ili kao neko podučavanje. Tekst je nastao iz često apsurdnih situacija u kojima se ljudi zateknu u crkvi na nekom obredu ili jednostavno u turističkom obilasku. Onaj primjer s početka teksta istinit je, dogodio se meni. Nisam galamio na čovjeka koji je to učinio, učtivo sam mu priopćio da se u crkvi ne puši. I on je to tako shvatio. Istina, roditeljima je bilo neugodno, njih sam zamolio da to jednostavno zaborave.
Često se znade dogoditi, osobito na vjenčanjima da neke ljude moraš zamoliti da ne ulaze u crkvu jer su nedolično obučeni, ne samo za ulazak u crkvu već i za sam obred. Netko može postaviti pitanje: što je to nedolično? Priznajem da pitanje može “biti na mjestu”. Postoje određene i naslijeđene društvene norme ponašanja i odijevanja. Postoje situacije za koje znamo kako se obući ili kako se ponašati. Na sprovod nećemo doći u bermudama, šarenoj majici ili japankama (mada i toga ima). Čudno bismo gledali čovjeka da se na plaži pojavi u crnom odijelu, kravati, fraku. Mada bi mogao. Ali ne očekujemo takovu situaciju.
No, vratimo se crkvi. Za nekoga to može biti obična građevina koja ima ili nema određene kulturne vrijednosti. Za vjernika je ona osim toga i sveto mjesto. Kao što napisah na početku uslijed desakralizacije svijeta, a i vjernik je dio toga svijeta, gubi se taj posebni osjećaj svetoga, posebnoga. To je prostor mira, tišine, sabranosti, svijeta drugačijeg nego je izvan tih zidina. Naravno, da takav prostor zahtjeva i poseban odnos prema njemu od odijevanja do ponašanja bez obzira da li sam došao po malo mira, tišine, na obred ili u turističko razgledavanje. Ne moram biti vjernik – ali ću pokazati da poštujem uvjerenje onih za koje je to sveto mjesto, ako sam pak vjernik onda ću se ponašati u skladu s onim što me moja vjera uči.