Filip Makedonski, slavni kralj iz vremena prije Krista, držao je u svojoj službi dva čovjeka, čiji je zadatak bio da ga opominju. Jutrom bi mu jedan od te dvojice budeći ga govorio: ” Filipe, ne zaboravi da si čovjek!” Onaj drugi pak je imao zadatak svake večeri prije spavanja, ponoviti mu pitanje: ” Filipe, jesi li danas bio čovjek?”
Sv. Pismo se jednako divi veličini čovjeka, ali isto tako žali nad njegovim ništavilom. Svi smo mi, dakle, i “bog i ubogari”, kako reče pjesnik. O nama ovisi koja će strana prevladati.
Biti čovjek u svakom trenutku i na svakom mjestu znači imati snage stati ujutro pred ogledalo i dati sebi u zadatak biti taj dan ono na što je Filipa upozoravao njegov čovjek, a onda to isto učiniti navečer prije odlaska na spavanje.
Isus iz Nazareta izvanredno je to izrekao u pozivu:” Obratite se!” Upravo je ta kratka rečenica revolucionarni preokret u religijskom svijetu. Personalizacija. U središtu svijeta i svemira je čovjek. I to ne bilo koji čovjek, ne ljudi. Konkretni čovjek – JA. Po meni svijet biva blagoslovljen ili proklet.
Ako je svuda mrak; što činimo time ako zapalimo svijeću? Razbijemo mrak? Ne! Zapalimo je zato da u mrak unesemo svjetlo. Upravo to u sebi krije poziv: obratite se.
Društvo u Hrvatskoj nabijeno je negativnim emocija, razmišljanjima, postupcima. I nije najveći problem prezaduženost, nezaposlenost nego te negativne emocije, razmišljanje, stvaranje besperspektivnosti, mraka. Nisu u ovoj državi svi lopovi, nesposobni, nisu svi političari pokvareni, svi poslovnjaci lopovi i gramzivci. Ne vjerujem da jesu. Ima u ovom gradu, ovoj državi poštenih ljudi, sposobnih ljudi, ljudi koji čine velika djela. Možda premalo afirmiramo upravo te ljude. Premalo imaju prostora u javnosti. O razvodu neke zvijezde, zvjezdice pisat će se danima, njihova sramota razvlačit će se po novinama do najsitnijih i najprljavijih detalja, o tome će se pričati uz kavu, pivo…a da je netko pedeset godina s nekim živio, stvarao nešto – ni slovca. Javnost je bombardirana, kako bi to rekao Jerko Rošin “uprknućem” pred bjelosvjetskim zvijezdama ili pak domaćim. I u našoj sredini postoje ti mali, anonimni ljudi koji ćine velika djela. O njima nema ništa ne web-ovima ni ostalim lokalnim glasilima. Njih se ne čuje, za njih se ne čuje.
Kako biti čovjek danas? Isplati li se to? Ima li čovjek perpektive?
Vjernici, kršćani ušli su u vrijeme korizme. Posebno vrijeme i zanimljivo. Izazovno! Kad se spomene korizma mnogi pomišljaju na neka odricanja od nečega. Priznajem da je OK odreći se nečega štetnoga po zdravlje, okolinu. No, poanta nije tu. Ne leži zec u tom grmu. Cilj je i poanta je – prihvatiti sebe, sve zvijeri koje nosim u sebi. Zavoljeti sebe sa svim vrlinama i manama. Biti odgovoran prema sebi.
Često brkamo ljubav i sebičnost. Ljubav je konstruktivna ili kao reče sveti Pavao: ” Ljubav je dugotrpna, dobrostiva je, ljubav ne zavidi….ne čini što ne valja, ne traži svoje…ne misli o zlu…” (1Kor 13, 3-6).
I tu bi se mogla uputiti kritika kršćanima svih denominacija jer premalo “koriste” proročku dimenziju svoga poslanja ulijevanja nade i unošenja svjetla. Afirmacije dobra i dobrih ljudi
U korizmi onima koji su vjernici želim da spoznaju i ožitvore upravu tu dimenziju svoga poslanja, a onima koji nisu vjernici da dopuste u sebi da ono iskonsko dobro procvjeta, da se probije kroz smrznutost svakidašnjice poput proljetnog cvijeća.