Kako je lijepo u Hrvatskoj. Upravo idealno; zrela je to demokracija koja je znala kako se riješiti HDZ-a na miran način (zar da patimo kao siroti teroris… pardon, borci za slobodu u Siriji, zemlji koju podržavamo čak i embragom?). I bez šverca američkog i francuskog oružja.
Otkrili smo najbitniju čar demokracije: dok je u zlehudom nenarodnom režimu slobodna riječ bila zabranjena, trebao si paziti što pred kim laješ, u demokraciji možeš stvarno laprdati, brbljati i njorgati koliko hoćeš. Jes’, istina, u nenarodnom režimu su te slušali, prisluškivali, bili zainteresirani što ćeš izvaliti, pa su se neki puta čak i u medijima zgražali što si ti to neprijateljskoga rekao. Ili, paće, zapjevao. Fala Bogu, u demokraciji te niko ne doživljava, možeš istrkeljati što hoćeš, u medijima je u svakom trenu bar 10.000 trkeljaša kao ti, pa nitko više i ne čuje poruku od buke. A kamoli da to što kažeš ima bilo kakovoga utjecaja na bilo koga. Eto, to je sloboda javne i bilo koje riječi danas: nevažno i nezanimljivo. Utjecaj jednak kao u nenarodnom: nikakav.
Zašto ja sve to pričam? Zato jer što se vlast nakani, ona radi, bez obzira što god tko rekao.
Recimo, idemo riješiti problem mladih ljudi na burzi. Pa to je bar lako! Dakle, oni bi bili sretni da rade, pa hajmo ih pretvoriti u volontere i dati im nešto love iz državne kase. Jest, istina, svatko tko radi mora imati plaću, a zakon kaže: to mora biti najmanje minimalac, pa onda, poslodavac mora platiti doprinose. Za doprinose nas briga, a plaću ćemo nazvati stipendijom, tako da zaobiđemo zakon, pa ona može biti bajnih 1600 kunića, jerbo novac kvari ljude. Zamislite da mlad čovjek bude i plaćen? Ziher bi postao neki pokvarenjak, korupcionaš i mutikaša.
Onda od toga napravimo simpatičnu kampanju. Odaberemo nekoga tko će simbolizirati projekt, najbolje nekog narodnog liječnika, humanista, nasmiješenog dobričinu. A, Mirando Mrsić, nije loša ideja. On će narodu obrazložiti kako je baš sexy da im djeca rade za kikiriki u kapitalizmu. Školovana djeca.
A on će i prikriti pravi smisao – suštinu reformi, u kojima se kao mi borimo za radne ljude i građane: da kapitalu (našim dragim korporacijama, kojima smo već otpisivali poreze, kojima smo žmirili na lopovluke, pardon, prvobitnu akumulaciju, koje su bile iznad zakona i nedodirljive, koje smo dovlačili u Hrvatsku tajnim monopolističkim ugovorima, kojima smo obećali i ostvarili da će minimalci radnika biti jako mali, kojima smo dali upravljačka prava za 25 % itd. itd.) dakle, da kapitalu damo još jeftinog topovskog mesa. A što je ljepše od mladog, tek obrazovanog stručnjaka, još onako friškog i ružičastog, nabijenog energijom i idealima? Pa ga damo za kikiriki, i još, moliću lijepo, da to financiraju glupi porezni obveznici? Neprocjenjivo.
A kapitalu će biti jako milo kad skuži da može ovim starkeljama, tim nezajažljivim zvijerima koje traže plaću, godišnje odmore, radna prava, a još bi i možda i trinaestu pa i četrnaestu plaću, dati nogom u guzicu, pa dovesti mlade, lijepe i nadasve jeftine ljude, dokaz naše hrvatske izvrsnosti.
Jest istina, cilj neće biti ostvaren: umjesto da pada, na burzi će broj ljudi rasti, ali koga briga? Pa nisu ciljevi vlasti ono što narod misli i zašto glasa, ciljevi se oblikuju u korporacijama, na brejnstorminzima, na burzama, na ručkovima i večerama u ugodnoj atmosferi mirisa novca i uspjeha.
A te prekrasne političke ideje, kojima svjedočimo svaki dan, one su nastale u strankama koje se financiraju iz proračuna, od naroda, a koje rade za prave gazde ove zemlje. Bilo bi doista heretički ovdje zavapiti «Ako radite za todoriće, neka vas todorići plaćaju». Pa stoga to neću učiniti, jerbo, u demokraciji, to što kažeš je kao da prdiš u vjetar.
Ali, lijepo je vidjeti moju Hrvatsku koju će opet zakititi radne brigade mladih ljudi. Umjesto kapitalizma, koji vrijedi samo za velike gavane, za nas raju će opet biti socijalizam. «Moja kćer ovo ljeto radi u radnim akcijama T-coma, dobila je od Mudrinića udarničku značku» – hvali se jedna mama. «Nije to ništa, moj sin je u Konzumu volonterski patentirao nove i brže postupke kasiranja, uštedio je firmi 30 milijuna kuna» – odgovori joj neki tata sav ponosan na sina. Oboje su sretni što stipendija stiže na vrijeme i što njihova djeca mogu osjetiti kako je to predivno što žive u kapitalizmu, gdje svatko može, ako ima ideje, preko noći postati poduz….ne, volon….ne, Titov brigadir.
I predsjednik Josipović je sretan. «I meni volontira krdo mladih na Pantovčaku» – rekao je za jedne novine. A sve budzašto, dok se, moliću lijepo, novac za zampove uredno slijeva kamo treba. A zampovi, to vam je ono kad netko zaurla «nja, nja – nja, nja, nja – Brad Pitt», pa dobije brdo love, jer on bogami ne volontira, nego se bavi društveno korisnim radom.
Oh, kako je za neke kapitalizam, a drugi nikako izvući se iz vječnog volontiranja…
I za kraj, scena iz Uprave Vodovoda.
«Dobar dan, jesam li u Upravi Vodovoda» – pita muškarac umorna izgleda.
«Da, tu ste» – ljubazno mu se nasmiješi činovnik.
«E, vidite, pitao sam gdje se na nešto mogu požaliti i poslali su me ovdje» – objasni muškarac.
«A na što se žalite. Znate, gubici 50 % vode u sustavu su normalna stvar» – žurno priklopi činovnik.
«Ma ne, šišaš vodu. Nego, gdje se mogu požaliti što sam glasovao za socijaldemokrate, a dobio hrpu neoliberalnih kretena na vlasti?» – upita muškarac.
«Vi ste već trideseti danas koji se žali na isto» – reče službenik. «Ne znam, a da odete vikati u šumu? Znate, to meni pomaže» – potiho mu se povjeri činovnik.
«Znam, onaj je jedan iskopao rupu u zemlji, pa su narasla stabla koja su istinu šumjela na vjetru» – prisjeti se muškarac svojeg školovanja. «E, to ću napraviti».
U cara Trajana kozje uši.
A u rukama mladog volontera koferi i karta u jednom smjeru.