Kad se pogleda kratki intervju star 45 godina s tadašnjim direktorom Autotransporta Kojom Kosanovića, ne samo da saznajemo kako je bio loš prognozer, nego uviđamo koliko su se stvari dramatično izokrenule. Nekad nije bilo dovoljno autobusa i previše putnika, danas ima previše autobusa, a premalo putnika. Bicikl nije postao prevaziđeno prijevozno sredstvo kako to 1967. obznanjuje direktor Autotransporta, već ih ima sve više, ali više uglavnom nisu nužda već odraz stila života i želje da se zdravije živi. Ipak, Kosanović je u jednom bio u pravu; radnik će rado zamijeniti bicikl motornim vozilom. Ali ne autobusom kako je on zamislio. Danas možda teže dolazimo do posla i stambenog prostora nego u njegovo vrijeme, ali imati auto i sjedati u njega i kad treba otići do trgovine iza ugla, to je imperativ za sve više ljudi. Ne smeta što je litra benzina 12 kuna, i dalje u Karlovačkoj županiji otprilike na svakog drugog stanovnika ide jedno registrirano motorno vozilo.
“Bicikl je prevaziđen”, Karlovački tjednik 26. siječnja 1967.
U uvodu intervjua s direktorom Autotransporta novinar konstatira kako u “špicevima” u 6 i 14 sati u autobuse ulazi tri puta više ljudi od kapaciteta autobusa, na stajalištima je takva gužva da ulaze samo oni najjači, a vozači autobusa često moraju izlaziti kroz prozor jer ne mogu doći do vrata.
“Svojevremeno smo tražili od karlovačkih poduzeća da nas kreditiraju kako bi mogli osigurati prevoz radnika na posao. Odazvali su se samo Jugoturbina i Pamučna industrija. Ostala poduzeća su se oglušila ili nas obavijestila da nisu zainteresirana, jer njihovi radnici dolaze na posao biciklima. Htio bih ih sada pitati kako im radnici dolaze na posao. Kad je snijeg nedavno pao svi su “nagrnuli” u naša vozila, a mi nismo opremljeni da sve prevezemo. Osjećamo jedino obavezu prema radnicima Jugoturbine i Pamučne industrije i tamo naši autobusi čekaju radnike.
Što je onda s ostalim radnicima?
Prevozimo sve, samo radnici Jugoturbine i Pamučne imaju prednost. Da su se poduzeća odazvala našem apelu smatram da bi udovoljili potrebama grada.
Ne čini li vam se da poduzeća nisu konzultirala radnike kad su odgovarala na vašu molbu?
Ne da mi se čini nego je sigurno tako. Jedno karlovačko poduzeće u svom odgovoru kaže da njegovi radnici nisu zainteresirani za gradski saobraćaj. Međutim, 50 radnika tog poduzeća ima mjesečne karte. Nedavno su radnici tog kolektiva zaustavili naš autobus, istjerali vozača i konduktera i pokušali sami pokrenuti vozilo. Eto, dokle smo dogurali…Mene čudi da su poduzeća odgovorila bez konzultiranja s radnicima, koji su, vjerujem zainteresirani za prijevoz autobusima. Bicikl više nije rješenje. Nije teško predvidjeti kako će izgledati na poslu onaj koji se sat vremena vozio na biciklu izložen kiši i nevremenu. Radnik u gradu od poduzeća traži stan, dok onaj iz okolice takav zahtjev nema. Otuda i moralna obaveza kolektiva da riješi njegov jedini problem – prijevoz do radnog mjesta.
Autobusi su sada puni. Međutim, kada otopli dobar dio radnika i dalje će na posao odlaziti biciklima. Nije li zato opasno povećati broj vozila, koja bi kasnije ostala neiskorištena?
Smatram da se toga ne treba plašiti. Bicikl kao prevozno sredstvo je prevaziđen. Ukoliko radnici budu imali siguran prijevoz oni će se opredijeliti za autobus…”
Pripremio Tihomir Ivka