Prema Wikipediji bajke su osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti. Prisutno je odsustvo psihološke karakterizacije gdje su likovi ustaljeni, prisutan je polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću. I nastavlja se dalje: Prema definiciji bajka je priča uglavnom namijenjena djeci koja se često bavi nepostojećim i izmišljenim radnjama i likovima kao što su vile i vilenjaci, čarobnjaci, patuljci, vještice i sllčno.
Ima jedan tip s neta pravo kada se pita: Kako možemo očekivati da nam djeca budu normalna!? Tarzan hoda naokolo gol, Pepeljuga dolazi kući u ponoć, Pinokio stalno laže, Aladin je kralj lopova, Batman vozi 320 na sat, Uspavana ljepotica spava po čitav dan, a Snjeguljica živi sa 7 frajera!!!
Hrvatska je zemlja u kojoj cvjetaju bajke, zemlja u kojoj se odrasli ponašaju kao djeca oživljujući neprestano likove iz bajki, vjerujući da je bajka stvarna priča o životu ili iz života. Evo neki tip prekopao cijelo dvorište, prevrnuo svaki kamenčić, zavirio u svaku rupu, svaki grm tražeći ustašku zmiju. Čuo čovjek na televiziji da je naš predsjednik upozorio u svoje građane, dok je boravio u dalekoj stranoj zemlji da u zemlji kojoj je on na čelu postoji jedna čudna zmija. Valja biti oprezan, eto ubijaju je već desetljećima, ali nikako je ubiti. Sada je vrijeme, sada je čas da se to učini. Eto jadan, neshvaćen u svojoj zemlji izjadao se u stranoj. Strašno je biti hrvatski predsjednik kad moraš svojim građanima otkrivati svoje zmije u tuđoj zemlji.
Ono što nije uspio otkriti u svom dvorištu ovaj savjesni građanin iz naše priče uspjeli su ipak nakon toliko desetljeća otkriti takozvani antifašisti a Sabor usvojiti tu priču jest da je leglo zmije u Bleiburgu, simbolu divljanja i ratnog zločina i zloćina protiv čovječnosti. I tako je bajka našeg predsjednika, barem na izvan završila sretno. Nema više legla zmije, s preostalima ćemo lako. Nešto mi, nešto priroda.
No tu i nije kraj. Hrvatska je zemlja mnogovrsnih zmija, sve same otrovnice. Ne znaš koja je otrovnija. Zmija otrovnica zvana konfesionalni vjeronauk uvukla se u naše škole. Ona ima višestruki način otrovnog i ostalog štetočinskog djelovanja. Zavlači se i u rupe temelja našeg znanstvenog pogleda na svijet, kopajući svoje rupe u našoj sekularnoj državi podriva temelje te države i društva ( nekako poznata fraza). Tu smo sada oprezniji, valja biti lukaviji i svakako pametniji od onoga ministra koji bi da ljudi staju pred ogledala u pljunu na ono što vide.
A tek bajka o EU? Što tu svega nema. Nisam euroskeptik ni eurofob. Kao što nisam ni za to da se ljude straši vukom, zmijom ili bilo čime. Ne valja živjeti u svijetu bajki. Živimo u vremenu i prostoru. Osnivačima EU od predlaganja 1950. do usvojenja Pariškog ugovora 1951. godine cilj je bio kapital. I uvijek će to ostati primarni cilj. Sve ostalo je samo staniol u koji je zamotan taj bombon.
Ima u Hrvatskoj još nebrojeno bajki, svaki dan niču nove i nove. Mi smo zemlja iz bajke za bajke.