Ne saslušati drugoga, ne dohvatiti njegovu misao – usudio bih se napisati (makar se neki neće složiti s mojim razmišljanjem) značajka je našeg vremena i ljudi. Pa i na ovim prostorima. Danas. Kreće se, uglavnom u uhodanim i stvorenim šemama, stereotipima. S jedne je strane stvoreni svijet iluzija o pravima i slobodama, novi edenski vrt. U tom novom svijetu smatraju neki nema mjesta religiji, osobito kršćanstvu. Ponekad se nekim kršćanima čini da kršćanstvo nema odgovor na ovaj izazov. Osjećaju se možda umorni, obeshrabreni, tim više što svako malo netko iskoči s babaroga argumentima o sekularnoj državi u kojoj kršćanin u javnosti mora zatomiti svoj vjernički stav i svoje mišljenje da ne okuži čistoću nove vizije. Što više riskira da ga se po najnovijem proglasi i talibanom, društveno opasnim, teroristom.
Moj profesor Šagi-Bunić lijepo je rekao u jednoj svojoj propovijedi u zagrebačkoj katedrali da sve ono što se u svijetu zbiva, kao i ono što se propusti zbiti, tiče se kršćanina. I to kršćanina izuzetno, to mu je kršćanski zadatak. Stoga o svim pitanjima, malima i zamašnima, svjetskima i pokrajinskim, kršćanin misli. Samo na sebi svojstven, kršćanski način. Kršćanin pita o svemu što se zbiva, što jest, što bi moralo biti, o sebi… Zato kršćanin dugo misli, dok ne domisli “misli Kristove”. Svemu vrijednost ispituje i težinu važe na vagama božjim. Kršćanin, dakle, ne može ostati postrance, bez zanimanja, što se sve u svijetu događa…
Istina jest da su već Voltaire, Russell, Sartre i mnogi drugi pisali o smrti “umornog kršćanstva”. I dobar dio kršćana svjestan je da je uhodano i tradicionalno kršćanstvo prilično istrošeno i popustilo, svelo se dobrim dijelom na običaje, folklor. Ponekad, kao firme, vjenčanja postaje i tragikomično, drugdje se nalazi u propadanju. Često mi kršćani mislimo da su uzroci tome u raznim napadajima izvana. Tu se na istom tragu nalaze oni koji tako misle s onima koji misle – da što više skandala o kršćanima ili njihovim službenicima iznesu van, tim će oslabiti kršćanstvo. Ne preže se ni od izmišljotina, povijesnih krivotvorina. U biti jedni i drugi čine dobro kršćanstvu. Još sredinom 17. Stoljeća francuski filozof i teolog Jacques-Bénigne Bossuet upozorava na crvotočinu unutar kršćanstva.
S jedne strane kršćanstvo ima problema sa svijetom u kojem živi, uostalom to je uvijek tako bilo. S druge strane ima problema unutar samoga sebe. Masovni otpadi od kršćanstva, osobito u onim dijelovima koje smo nazivali “kolijevkom kršćanstva” mogu kršćanina zbuniti, dezorijentirati. S treće strane imamo gore navedeni mit o sekularnosti. Može mu se činiti da je kršćanstvo nešto na samrti, što odlazi u ropotarnicu povijesti. No ako se vratimo mislima Šagi Bunića, gore navedenima onda je ovo samo jedna etapa koja će kršćane dovesti do izvora, otkrića Radosne vijesti – Isusa Krista.
Upravo iz propitkivanja zbivanja u svijetu i u kršćanstvu dogodio se jedan Franjo Asiški, Dominik, Ignacije Loyola koji su u kršćanstvu ukazali na potrebu povratka na izvore, pozvali kršćane u Galileju Isusu kao središtu. Može se danas činiti da nema u kršćanstvu ljudi sposobnih za nove izazove. Unutar kršćanstva rađaju se danas mnogobrojne zajednice, možda ne još toliko vidljive, ni glasne koje mu daju novu snagu za novo vrijeme. To su bazične zajednice koje djeluje kao kvasac u umornom tijestu kršćanstva; neokatekumesnki put, fokolarini, Kursiljo, molitvene, volonterske zajednice….