Nije vijest što je Karamarko predsjednik, niti što je Damir Jelić potpredsjednik. Prava vijest, koju malo njih čita s pravim shvaćanjem jest da Šeks više nije ništa. Sanader se vratio poput bumeranga.
Zlobnici bi rekli – umjesto Sove Garavi – no ja se distanciram od tih neprovjerenih optužaba jerbo lustracija nije provedena. Bog zna zašto? Možda zato jer su je trebali provesti oni isti koji bi njome izgubili pravo na političku aktivnost? Pa zato danas, 20 godina nakon svitanja demokracije (bljak) imamo likove koji sasvim ozbiljno tvrde da su glavni problemi Hrvatske Žikino kolo, harmonike, Kumrovec i naravno Tito.
No, ovoga je puta obavještajac i frontman, koji će bez obzira na sve dekorativne elemente (nacionalizam, patetika, mačizam), sigurno nastaviti dragu im spregu političke i korporativne moći, profitirati na greškama kukurikavaca (drugog pola istoga magneta) te suvereno nastaviti sa ekonomskom, moralnom i inom propašću Hrvatske. Po principu: locirati, identificirati, hipnotizirati, kroatizirati. Jerbo ne ide bez hipnoze, u svjesnom stanju.
Ili, što lošije napraviš za javni interes, a bolje za stranački i svoj, eto te na vrhu. Ponuda koja se ne odbija. Meteorski uspon Damira Jelića je samo to. Nacionalizam u kojem je stranka ispred nacije i države. A država objekt osvajanja. Glad za moći utrenirana na seansama na Buškom blatu. Paradigma je odlazak sa sjednice na kojoj se raspravlja o toplani, na skup na kojem se raspravlja tko će biti što u stranci, nadajmo se i u državi. Ima li đe mene? Da budem Vukelić umjesto Vukelića.
Ispriku ne želim komentirati. Svatko tko prati moje tekstove dobro zna da sam opisao portret modernih HR neoliberala, njihove metode i spinove, njihov habitus i njihove ciljeve. Tibokca, već se na temelju toga mogu i predviđati njihovi potezi.
Svi koji nariču o «našem čovjeku na položaju, koji će logično onda raditi za nas» čini se da su zadnje 22 godine prespavali. O tome se nikada nije radilo. Razinu uobičajene brige za lokalnu sredinu Jelić je davno odradio (stupovi rasvjete na lokalnom nogometnom terenu, tzv. Polančecovi Stupovi, prema izumitelju ovog poteza za Javno Dobro). I šlus. Svi ostali potezi imaju zajednički nazivnik «nemoj ništa raditi, da uštedimo javnu lovu».
Kada je to tko iz Karlovca usponom u «visoku politiku» ikad učinio nešto za grad na četiri rijeke? Pa dajte konačno taj primjer, ali nemojte posezati za mračnim nenarodnim režimom iz prošlosti. Jesu li to možda saborski zastupnici, koji su za mrmljanje iza stupa u sabornici dobili 12 somova penzije? Jesu li to ministri čije su kuće rasle kao kanadske topole za vrijeme mandata, a čije je kadroviranje stvorilo čopor za javni interes nesposobnih, a za svoj privatni dom spremnih stranačkih novcoždera? Jesu li to šefovi državnih poduzeća, državni inspektori i ini visoki službenici čiji se lokalpatriotizam sveo na skrivanje činjenice odakle su, te gradnju pokojeg privatnog Mauzoleja za stanovanje? Kako to da na funkcijama nema niti jednog iza kojeg se kao iza Halleyevog kometa ne vuče rep kaznenih prijava?
Koncept po kojem je u ime građana vlast morala brinuti tko se kako školuje, tko kako živi, tko se grije, a tko se treba hladiti na izvjesnom mjestu doživio je debakl. Umjesto njega, pobijedio je koncept gdje se svako brine za sebe koliko može, a oni koji su bliže javnom novcu bogami se mogu bolje pobrinuti. Ili stranačkim aktovkama koje dokazano griju privatne bankovne račune. Javni je interes da neki budu bogati, a svi ostali siromašni, jer to čeliči duh našega naroda. Javni je interes da pravosuđe postoji isključivo za bakice koje duguju ratu za struju ili pretplatu stranačkoj TV. A porezna da lovi pred dućanima kupce. I eto sjajne prilike za neometanu javnu službu, kako u stranci, tako i u gradu, županiji, državi, EU. Trebalo samo pripremiti Stado, vežite se, polijećemo.
Jasno, potonja se koncepcija svojevremeno malo drugačije prikazivala; umjesto slike čopora u kojemu svako ždere svakoga, prikazali su sliku Svetog Hrvatskog Barjaka, koji sada možemo slobodno viti, svoji na svome biti, od Stoljeća Sedmog jesti i piti. I dok se na jednu stranu javno mahalo, na drugu se tajno kralo. Od prvoga dana. I sad bi opet, jer i riba se tisućama godina lovi na isti princip. Udicu.
E, zato se gradonačelnik odlučio pobrinuti za sebe. Pa se ogrijao na Suncu koje nam izlazi i koje će snažno sjati barem sljedeće desetljeće. Jer čuda nema, ni EU nema, na Balkanu stare priče, svuda su isti takvi namjesnici bez talenta. Ili, što reče jedan bistri komentator ovoga portala: Tomislav Karanikolić.
To je bavljenje čistom politikom (contadictio in adjecto u Hrvatskoj), a ne prljavim, masnim mazutom, bezveznim dugovanjima vjerovnicima, ugrožavanjem životnog standarda građana (vjera je javna stvar, standard privatna). Ili trovanjima, ili činjenicom da zemlja potpisnica međunarodnih konvencija mlati i hapsi eko-prosvjednike. A tek lažne diplome, hojla, eto zanimacije za preostatak mandata. Ma, to ne uzbuđuje ni građane, kamo bi vlast.
U centru čiste politike nam je opet nacionalizam, revival zanosa s početka devedesetih. Malo ipak osuvremenjen, ali u biti klanjanje istom Idolu koji je tako vješto društveno vlasništvo (iz pukog domoljublja) pretvorio u privatno. Svojih frendova i kompića. Dok su se drugi bavili trivijalnošću kao što je bio neki rat. Koji je nekome opet bio jako dobar za zaradu. I daljnje generiranje nacionalne magle.
Neoliberalni nacionalizam je fascinantan. Najprije trabunjaš o nacionalnoj ekonomiji, hrvatskom radniku, da bi ti pol sata kasnije otkrili da je tvoja lova na sigurnim Kajmanskim otocima. Oriš i busaš se o radnim mjestima koje si stvorio. U trgovačkim centrima, minimalac, radno vrijeme po potrebi gazde. Onda urlaš «Kupujmo hrvatsko», da bi se otkrilo da cijelo vrijeme rasprodaješ Hrvatsku. Onda predavanje o ljubavi prema Domovini i Naciji, dok u isto vrijeme sve što radiš tvoje ljubljene sunarodnjake šalje na javne kazane, na ulicu, u emigraciju. Najbitniji u tom nacionalizmu je debeli, masni premaz boga i vjere, koji mora pokriti da si se ženio i rastavljao kao Henrik VIII, sakrio Partijsku, prešutio kodno ime, a broj božjih zapovijedi koje kršiš veći je od broja koji je Mojsije donio nevjernim Židovima dok su obožavali zlatno tele. Neupitno demokršćanstvo.
Kao u onom vicu s Mujom gdje on zavapi «Haso, nemoj me više braniti», tako je i nama preostalo da naše nacionaliste molimo da više ne vole toliko svoj Narod i Domovinu, jer malo je još ostalo za rasprodaju, a bijeda kuca na vrata.