Većina tekstova iz starih karlovačkih novina ukopana
je u vrijeme i determinirana trenutkom u kojem je i nastala,
mnogi bi, samo uz promjenu imena i mjesta – naročito se to tiče
politike i gospodarstva – mogli biti aktualni u sadašnjosti. No
vrlo su rijetki oni koji, iako napisani u sad već dalekoj
prošlosti, zvuče kao vijesti iz budućnosti. Jedan od njih je
svakako izuzetno intrigantni napis iz travnja 1968. na temu
prostitucije, droge i seksualnih manjina u Karlovcu u kojem
doznajemo kako je grad na četiri rijeke vodio “uzbudljiviji”
noćni život s onu stranu zakona negoli je to danas slučaj.
Iako nemamo službenu statistiku, u Karlovcu prostitucija danas nije ni akceptirana kao neki sociološki problem jer nije raširena, čini se da je nakon ratnih godina kad je u grad heroin došao s dijelom gardista s juga Hrvatske i upotreba teških droga uglavnom na razini rekreacije “zlatne mladeži” s dubokim džepom. Seksualnih manjina je bilo i bit će, a današnji kolektivni aktivizam te zajednice je u Karlovcu neprimjetan što bez dubokoumnih analiza treba prije vezati uz činjenicu da je grad jednostavno premalen, nego uz moguću netoleranciju okoline.
Iz članka starog 44 godine doznajemo kako je društvo udarništva, socijalnih uravnilovki, vrijednosti kontra zapadne dekadencije bilo daleko od proklamiranog ideala moralne čistoće kao rezultata revolucionarnog djelovanja radničke klase.
Naime, tada je mlada profesorica socijalne patologije Anica Šimunčić u Karlovcu za potrebe odbora Općinske skupštine intervjuirala 80 karlovačkih prijateljica noći, usput se spomenulo da u Karlovcu postoje ilegalni klubovi za homoseksualce i lezbijke pod imenom “Santa Klara 13” i “Teksas” i da mladi u “prostorijama za zabavu” uživaju LSD i druge droge! Da ponovimo, godina je 1968., samo par mjeseci od znamenitog “ljeta ljubavi” kad je u parkovima San Francisca i ostalih gradova na američkoj zapadnoj obali buknula hipi kontrakultura pogonjena upravo LSD-om i sličnim psihoaktivnim drogama.
Na jednom zidu na Baniji dugo godina je stajao amblematski grafit “This Is Karlovac Not L.A.” Sudeći po tekstu ispod nije uvijek bilo baš tako. Pa makar i u negativnom kontekstu.
“Samo sankcije – nedovoljne” , Karlovački tjednik, 11. travnja 1968.
Još 1934. godine u Karlovcu je zatvorena javna kuća, ali ni danas nije iskorijenjena prostitucija. Nije li i to jedan od primjera da se samo sankcijama ova pojava ne može iskorijeniti. Kao vjerni pratilac svih društava, bez obzira kakvo uređenje imala, prostitucija je okarakterizirana kao najstariji “zanat” na svijetu. Uporedo s ovom činjenicom postavlja se i pitanje nije li socijalizam taj u kojem bi ova pojava trebala nestati. Primjer Švedske govori da prostitucija ne mora egzistirati ni u kapitalizmu, ali je to postignuto visokim društvenim standardom i vrhunskom zdravstvenom zaštitom.
Upravo ove dvije komponente došle su do izražaja i na prošlonedjeljnoj zajedničkoj sjednici Kulturno-prosvjetnog i Socijalno-zdravstvenog vijeća Općinske skupštine. Odbornici ova dva vijeća sastali su se da saslušaju izvještaj koji ih je trebao upoznati s kretanjem prostitucije u našem gradu. Izvještaj, kojeg je podnijela profesor socijalne patologije Anica Šimunčić bio je toliko iscrpan i detaljan da je iako je čitan 100 minuta saslušan u jednom dahu. Podaci izneseni na ovom skupu u prvi mah frapiraju, ali kad se prvi utisci srede nameće se pitanje: je li sve to moguće?
Materijal je sačinjen na osnovu ankete, koju je referent obavio sa 80 “prodavačica ljubavi”. Ako je uspjela toliko anketirati onda znači da ih je još toliko ostalo, jer bi bilo apsurdno misliti da ih je uspjela sve obuhvatiti. Materijal je pogodna da zadovolji ionu najveću znatiželju, jer se u njemu nalazi sve. Od intervjua s vlasnicama tijela, koje ga prodaju, do otkrivanja jazbina s nazivima kao što su n”Santa Klara, 13″ “Teksas” i slično u kojima se sastaju homoseksualci, lezbijke i parovi suprotnog spola. Nije izostavljen ni nedavni eksces u hotelu “Korana” kada je jedan Talijan uhvaćen “u kvaru” od svoje žene.
Pod utjecajem još “sočnijih” detalja odbornici oba vijeća kao da su se pitali: zar smo dotle dotjerali? Spomenute su i droge iako se ovaj podatak bazira samo na sumnji, pa nam se čini da ga nije trebalo iznositi ako nije tačno utvrđeno da li se omladina sastaje u prostorijama namijenjenim za zabavu i tamo uživa u LSD-u, preludinu ili nekoj drugoj drogi. Mnogi su u taj tren bili spremni da bace drvlje i kamenje na krivca za ovakovo stanje. Ali kad su malo razmislili uvidjeli su da opipljivog krivca nema. Kontrole nad prostitucijom odavno nema, a kad se ova pojava širi bez zapreka onda nastaju socijalni problemi, kao što su vanbračna djeca, umorstva, spolne bolesti.
Da o tome nitko ne vodi računa potvrđuje i činjenica da je referent samoinicijativno, vođen profesionalnom dužnošću i vlastitom savješću otkrio stvari o kojima nitko nije znao. Ovom skupu prisustvovali su i predstavnici službi koji su ranijih godina nadzirali “prodavačice ljubavi”, ali su i za njih podaci iz izvještaja bili nepoznati i novi. Prema riječima predstavnika SUP-a, 1956. godine kod njih je evidentirano 160 djevojaka koje su se bavile prodajom svog tijela. Ubrzo se njihov broj znatno smanjio, jer su mnoge dobile namještenja. Posljednjih godina primjetno je da njihov broj opet raste. Često se čuju mišljenja da je turizam glavni uzrok tom porastu. Međutim sam izvještaj, iako spominje taj moment, iznosi prave uzroke. Ustanovljeno je da većina djevojaka s takvim zanimanjem potječe iz nesređenih obitelji, bilo da je tome uzrok alkoholiziranost roditelja, teško materijalno stanje ili psihička nerazvijenost sadašnjih djevojaka za razonodu. To je ono što treba najviše cijeniti u izvještaju, jer je time pokazano gdje treba intervenirati. Nikakve zakonske sankcije neće pomoći ukoliko se ne rješava društveni standard takvih osoba, pa je dobro učinjeno što je taj zadatak povjeren socijalnim radnicima, a ne čuvarima zakona.
Pripremio Tihomir Ivka