Bilo je to davno, ima tome već nekih dvije tisuće godina, u Galileji u zabačenom mjestu Nazaretu, danas bi rekli Bogu iza nogu – zbio se zanimljiv događaj. Možda bi neki rekli nema veze danas s nama. Osobito s tipovima koji sebe smatraju nekom višom kastom – urbanim građanima, prosvijećenima kojima je svjetlo znanost i napredak koji znanost donosi. Za te i takove jedno malo pitanje, ajde dva – možda i na jedno uspiju pogoditi: tko je začetnik teorije Velikog praska? I drugo: tko je otac genetike? Moglo bi se postaviti i druga pitanja – ali za početak ovoliko.
Vratimo se mi naše, događaju od prije dvije tisuće godina koji nam je zapisao Marko pratitelj Petra, a koji je bio jedan od učenika i suradnika čovjeka iz grada Nazareta. Marko nam u svom Evanđelju (6, 1-6) opisuje zanimljiv susret učitelja Isusa sa svojim sumještanima. Isus, dakle dolazi u svoj kraj, zavičaj među ljude koji ga poznaju, s kojima se kao dječak igrao, s kojima je odrastao. Problem s Isusovim povratkom u Nazaret ne nastaje samim dolaskom, on nastaje nekoliko dana kasnije “kada dođe subota”. U subotnji dan on izlazi iz skrovitosti svoga doma, danas bi rekli iz svoje privatnosti i dolazi u sinagogu, židovsku bogomolju, dakle – javni prostor, javno mjesto i počne javno tumačiti vjeru. Dakle, dok je u kući i dokle god ne zahvaća u živote drugih on nije osporavan. Tek kad javno počinje iznositi svoj vjernički stav počinje postavljanje pitanja: Tko je on? To je prva reakcija sumještanina – tko je on da nama soli pamet.
Danas se tako fino, uljudno vjernike, rekli bi gospodski upozorava: ma nema nitko ništa protiv vjere. Dapače! To je vaše pravo – vjerujete u što god hoćete, molite se kome kod hoćemo, ali samo u svojoj privatnosti u rezervatu koji nazivamo crkva. Ali izvan toga prostora – ne postojite. Tko ste vi da nama drugima solite pamet, vrijeđate, jel’ naš zdravi mozak?
Zanimljivo je pročitati taj kratak tekst iz Markova evanđelja. Slušatelji ne osporavaju ono što on govori. Oni osporavaju njega. Zar je moguće da nam “tesarov sin” tako govori. Zašto ga osporavaju? Sasvim je logično pitanje. Odgovor je vrlo jednostavan: osporavaju njega kako bi opravdali svoje neprihvaćanje onoga što govori. Oni iskazuju prijezir prema Isusu.
Prijezir osobe postaje njihova obrana pred istinom nauka. Oni se ne suprostavljaju nauku, već njemu kao osobi. Stoga nije bez razloga i naslov ovoga članka: Ništa nova pod kapom nebeskom. Ono što se dogodilo davno u Nazaretu događa se i danas. Nisu ni bez veze ona dva pitanja u prvom dijelu.
Kada čovjek vjernik danas nađe odvažnosti, a ona je potrebna u javnosti, pa i našoj uvijek će se vrtjeti isti film, ponavljati iste riječi koje polako postaju mantre. Riječi s početka Markova evanđelja. Počinje razgovor ne o biti, već o onome tko govori. Pa će se govoriti o dvorima od oniksa (makar nisu od oniksa, ali tko će sad trčati to provjeravati), o silnim parama, o ludim autima (valjda je tako kada drugi kažu, tko će to opet provjeravati…
Lakše naći opravdanje nego se bakćati sa sadržajem.