Kako obezvrijediti i na razinu kaprica svesti skoro pa epohalni komunalni doseg u kontekstu jedne – po ostvarenim projektima – deficitarne vlasti, to nam je zorno pokazano u medijskim odjecima svečanog otvorenja mosta na Kupi između Blatnice i Selnice u petak. Valjda pod dojmom svježe premijerove depeše da na otvorenju komunalnih objekata protokol više neće uključivati i crkvena blagoslivljanja, čak dva svećenika, kao da im je zadnja prilika u životu, kad su se dograbila mikrofona, više ga nisu ispuštala iz ruku. U tolikoj mjeri da im je organizator na kraju isključio razglas. U tolikoj mjeri da su civilnoj vlasti zaslužnoj što je most ipak dovršen pokušali sugerirati kad ide blagoslov i koje će se pjesme pjevati. Sudeći po novinskim izvješćima, svećenici su nametali svoj, a političari branili zacrtani “sekularni” protokol, ali su na kraju Ivanu Vučiću, koji je traku pridržavao i gradonačelniku Jeliću koji je držao škare, svećenici oteli show.
Daleko od toga da nam je žao Vučića i Jelića, ali prava je šteta što je infantilno grebanje za pažnju svećenika, bar u medijima zasjenilo ono bitno. Jer izgradnja mosta, i onog prije koju godinu na Dubovcu i ovog u Blatnici, je velika stvar i u doslovnom i u metaforičkom smislu. Za početak, osim razrušenog željezničkog, na potezu od banijanskog do mosta u Lasinji mosta nikad nije bilo. Ni metaforički aspekt mosta kao paradigme zbližavanja udaljenog i različitog nije zanemariv. Koliko su obale udaljene tek 50-ak metara fizički, zapravo daleko, govori i činjenice da je Kupa na tom dijelu prilično stroga granica između kajkavskog i štokavskog narječja bez obzira što s obje strane uz samu obalu žive pripadnici istog naroda. O simboličkom približavanju sa selima da desnoj obali gdje žive kordunaški pravoslavci da i ne govorimo. Dakako, ta vrsta simboličkog povezivanja različitosti nije bila na pameti ni na jeziku katoličkih župnika kad su govorili o mostovima duha, mira, pravednosti, zajedništva. Njihovo zajedništvo i univerzalizam i dalje je strogo omeđen nacionalnim ekskluzivitetom. Ili još uže, kad se izuzmu otpadnici vlastitog naroda označenih kao “crvena opasnost”.
Dakako, nije dobro generalizirati, u svakom žitu ima kukolja, a bogme i obrnuto, no i ova anegdotalna crtica o pretjeranom škropljenju svetom vodicom govori kako se Crkva u uvjetima slobode slabo snalazi, osim u materijalnim pitanjima. Umjesto da bude nenametljivi duhovni začin u javnom prostoru, pokušava biti svakom loncu poklopac, postavlja se kao moralno mjerilo, a prečesto se ta poza otjelovljuje kao licemjerje. Sve to navodi na zaključak kako je Crkva kao institucija na najbolju mjeru svedena u zrelijoj fazi jugoslavenskog socijalizma. Bavila se svojim poslom, pružala duhovnu utjehu onima koji su je stvarno trebali jer je tada bilo društveno neoportuno ići u crkvu. Nije kao danas živjela na proračunskim dotacijama, sistem ju je materijalno sveo na najosnovnije. Živjela je od i za svoju pastvu koje nikad nije nedostajalo. Naime, ako se uzme u obzir da je 1989. u Hrvatskoj bilo 298 tisuća članova Saveza komunista Hrvatske, i ako se zna da se od tog broja do kraja 1990. u HDZ upisalo 97 tisuća bivših komunista, potencijalno katoličko stado se uvijek brojilo u milijunima. Narav prošlog sustava nije Crkvi dopuštao političke propovijedi, niti s oltara niti u javnosti. Kad se pogleda iz ugla blatničkog ispada, čini se da joj je stari sustav zapravo činio uslugu. Osiromašena i gurnuta na društvene margine, Crkva je zadobila poželjnu isposničku auru iz koje je proizlazio duhovni autoritet. Figurativno, svećenici su u “Jugi”, dok su derali cipele blagoslivljajući kuće poslije Božića, bili bliže svom narodu i svom nauku, nego danas kad u svakoj sakristiji samo što nije istaknut cjenik s PDV-om za skupe župničke usluge, i kad svećenici u mercedesima zaboravljaju na riječi iz evanđelja po Mateju da će lakše deva u proći kroz ušicu igle, nego bogataš ući u kraljevstvo nebesko.