Piše Darko Lisac
– crnobijela fotografija na kojoj su nasmijani, drže se za ruke, pored njih kumovi, hodaju Korzom, mama nema vjenčanicu već ljetnu haljinu
– deda na plavoj ogradi turbine kod koranskog slapa, četiri mjeseca prije mojeg rođenja. Korana je velika, prijeti poplava
– magla i smog u zraku kod Doma zdravlja, radnički autobusi, gužva pred pekarom, prljavi snijeg na rubnjacima i beba u naručju na putu do auta
– puno zelene, kiselica, orah, škripa garažnih vrata, nedjeljni roštilj, miris vode i ugodna hladnoća na tijelu
– most. prašina. željezna siva ograda na rešetke, ono kada smo tata i ja pecali i vraćali uhvaćene ribe u rijeku, cirkuska šatra na drugoj obali rijeke, nogometni stadion, mljekara
– kruh s paštetom na panju ispred kuće, nasmijana lica, ljeto, sunce, zvukovi, toplina
– kuća na kraju ulice, brat u kinderbetu, žuti pas, Ana i ja, trčanje, oblaci na plavom nebu, ono kad pogledaš s kraja ulice i kroz krošnje vidiš balkon na kojem je baka
– nogomet, višnja, drveće
– kasna večer, spavam, mama me budi, nosi me u kuhinju, pospan sam i trljam oči, sjedim na već pomalo ofucanom kauču, tata ima plavu vrećicu, iz nje izviruje pas
– crveni kaputić, klavir u predsoblju, trčanje oko kuće i po kući dok se on drži zubima za moje pelene i tako se uzajamno vučemo
– moja ruka u maminoj, cesta preko koje moraš jako paziti, dućan, kiosk, žvakaće i sličice
– kuća preko ceste, bijeli pradjedovi brkovi me golicaju, sapun koji miriše na jagode i ja ga stavljam u usta, prabaka se smije dok mi mlijekom ispire usta
– Novi Centar, “ja sam Davor, ajde dođi van”, puno prašine, voda
– veliki snijeg, skafander, nogomet, tvrđave, tuneli, grudanje
– hladnoća kina, smeđe drvene stolice, male bijele karte i velika smeđa vrata
– nova bijela školska zgrada, prva školska zadaća, crvenkasto lišće na mokrim ulicama, toplo pecivo
– miris magle, kestena i vode
– otvaranje prvih Dana Piva, devetogodišnji dječaci i djevojčice, nastupamo na otvorenju kod velikog zdenca na središnjem gradskom trgu; na generalnoj probi, jer bio sam zadnji u “zmiji” i Kruno i ja imali smo skliske ruke i odletio sam ravno pod noge hostesi s kriglom piva u ruci; na otvaranju, sve je prošlo u redu
– prva cigareta iza živice s druge strane “osmice”. početak povorke Dana Piva kod Pivovare, prva piva…”meni to ne valja, ja bi žuti polo”
– Darkvud, staro drvo preko puta škole, voćara s gringom, slane kifle u jedan ujutro u uličnoj pekari, pucanje karabitom, dim petardi, miris Nove godine
– Korana, Kupa, Mrežnica, Dobra
– ono tamo skretanje gdje je danas “Rialto”, a bio je kiosk s najboljim hamburgerom u gradu, pa bi popodne prvo otišli tamo i onda prema lunaparku pored tržnice; krupno bijelo kamenje, stolni nogomet, “Joyride” na razglasu, autići, prijatelji, njene zelene oči
– stepenice Arhiva na koje se odlazi s djevojkama, u daljini se vide neboderi u kojima žive kumovi
– rođendani
– more, Krk, sunce. auto, mučnina, cesta. prvi pogled na grad u povratku, leptiri u trbuhu
– Gimnazija, kantina, matematika, kemija i zemljopis. “Galerija”, “Amazona” i kafeterija. Blajbanje, petice, komadi, spomen-ploča Nikoli Tesli, bista dr. Ivana Ribara, zamagljeni prozori u jesen, blještavilo u zraku u proljeće, podšišana živica
– zelenkasti parket dvorane na Dubovcu, ljepljiva rukometna lopta, zvuk mreže, lagani umor
– klupa kod Glazbene škole, gitara, poljupci, trava, zvijezde u staklu
– slap, mokre oči, ljetni pljusak, “ajd da ću ronit do pontonca”, tamna trava po kojoj se može popeti na slap, svijetla je preskliska
– prvi večernji izlasci, taverna, Korzo, Radićeva, pomfrit u crvenom kiosku na kraju pješačke zone, “Hrvatski”, “Nula” i “Feferon”, klupa u parku, tople usne i meke grudi
– ležanje na parkiralištu u kasno ljeto, prije nego što će početi škola, pričanje viceva, pričanje o filmovima, curama, školi i životu “koji je smisao života?”, “ima li kraja svemiru?”, “postoje li vanzemaljci?”
– jezerce kod nebodera “čokolada i kakao”, klizanje zimi, pecanje ljeti
– kukuruzi pod šumom, kestenjar kod kazališta, sladoled od vanilije i lješnjaka, lubenice, ukradene trešnje i šljive
– bicikl, Mjesec u njenom prozoru, ako u pravo vrijeme pogledaš sa stepenica knjižnice, katolički i pravoslavni crkveni toranj u daljini, auti, kuće na brdu, osvijetljena zgrada bolnice visoko nad šumom
– “cvjetovi” u asfaltu, izrešetani zidovi, neoprana krv na pločniku, mrtvi ljudi na cesti kod Komande, selotejpom oblijepljeni prozori, bol u trbuhu od sirene, bol u ušima od granata
– strah u maminim očima, tata ga skriva, prijatelji, smijeh u srednjem ulazu, skupljanje gelera, Narodna Zaštita
– prasak prozora, peckanje iznad uha…samo crvenilo, bez krvi
– proljeće i djevojke i osmijesi i flertanje i zaljubljivanje i….i autobusni kolodvor, razneseno tijelo sedmogodišnje djevojčice i njene bake, “cvijet” u asfaltu, tupa bol u trbuhu
– stepenice kod Ekonomske, grljenje i poljupci i ljeto i onda zvukovi, kao da negdje daleko grmi, pa glava zabijena u travu kod ograde preko puta “Džafera”, stravična buka, vatra na krovu Tehničke škole, uplakana djevojčica na biciklu, vrištanje, prijatelji, jedan s krvavim rukama, drugi s majicom krvavom na leđima, jebeno stravična buka, dim posvuda, vrištanje granata, eksplozije, pa onda tišina, sablasna tišina i strah, zakašnjeli strah od kojeg se treseš i ne možeš disati…pa onda ljetno jutro i slomljene grane u parkovima, razbijene klupe, prestrašeni pas, još jednom razbijen i slomljen grad, starci u dugom redu za crni kruh pred dućanom razbijenih stakala i više ne možeš izdržati nego plačeš, u tom trenutku ti više nije svejedno, nije te strah, ne mrziš nikoga, samo plačeš, jer ti je dosta, jer ne želiš više ovo, jer samo želiš biti sedamnaestogodišnji dječak
– “gotovo je”, kaže prijatelj, “brat mi je javio…gotovo je” i u tom trenutku si samo sretan, ljudi polako izlaze na ulice, ali sve je još sablasno tiho, samo je “kod Jelice” iznesen stol ispred kafića i sve je besplatno, a onda prolazite kraj vojarne i krene sirena, sirena za prestanak opasnosti, jednom zauvijek i iste sekunde svi eksplodiraju, ne od smijeha, ne od oduševljenja, nego od plača, plačeš od sreće, ali i zbog sve te četiri jebene godine, grliš se s nepoznatim ljudima…kasnije, svi izlaze van, cijeli grad je na ulici, s prozora Radio Karlovca trešti muzika s postavljenih zvučnika, promet je odavno zaustavljen, ceste blokirane, sjedi se, gore vatre, sviraju se gitare, pije se, ljudi šeću i smiju se, gol do pasa grliš gradonačelnika, valjaš se u vatrogasnoj pjeni, onda vidiš njih i trčiš tamo, u maminim očima je ona iskra za koju si mislio da je zauvijek izgubljena, tata se smije, brat se smije, večer je topla i sto puta te večeri plačeš i smiješ se
– i još…
– ono kada napada snijeg, pa šećeš uskom malom uličicom uz Kupu, sa starim kućama…pa Banija, Dubovac, Rakovac, Švarča…Korzo i Radićeva…slastičarne, pizzerije, ćevabdžinice, ono kada je na njenoj jakni bilo par nerastopljenih pahulja snijega, okus kiselice, boja neba nad Koranom jedne jeseni, dok su visoko gore preletale ptice, šetnje po ljetnim pljuskovima, ono kada je projurila pored mene, zbunjena, jer prijateljica nije mogla doći, a nije očekivala da će biti sama, miris njenog daha, Stari grad Dubovac i Sajam Vlastelinstva, pa onda Ivanjski krijesovi, vatre na obalama Kupe, vatromet, zidić i miris rijeke, noćno kupanje, KAbina, Riječno kino, Hermetika, klupa u parku na kojoj smo igrali izmišljanja smiješnih imena za DJ-e, piva iz lavljih glava na zdencu za otvaranja Dana Piva, treperavi zrak u daljini, kada ljeti pogledaš niz tračnice, europske rukometne utakmice, Gademzi, stadion, košarka i koncerti u Šancu, Spirit, Drmeš, Carlstadt, Leonardo, Papas, Knjige i Kava, Petica, River, Jelica, Big Bull, Gradska Straža, Star F, Mods, pa onda ona večer kada sam vozio biciklom kroz njenu ulicu i gledao u njene prozore, klupe na Velebitu, parkovi i njihov miris nakon kiše, veliki park, hlad i miris lipe, parkić kod kina, klupe i bambus, Crna Promenada, ruka u ruci, Vrbanićev perivoj, klupe i teniski tereni, sitni bijeli kamenčići, ono kada vidiš dječji smijeh u očima nekog tko ti je drag, pad niz Švarču i ožiljak kraj desnog oka, ono kada sam se uhvatio za koprive da ne padnem u Kupu, večer kada je otišao Zoka, “Peace Child” u Šancu one večeri kada je od granata poginulo 72 mladih u Tuzli, šamrolne koje mi je kupovala mama, njene punjene paprike i nudli, crveno nedjeljno nebo kada pogledaš iz ulaza tamo u daljinu, prema Grabriku i usponu prema Švarči, 047 i registracije na KA, tabla s imenom grada, kuće s devet prozora na Korzu, gasice, spomenik Vjekoslavu Karasu u parku kad izađeš iz Radićeve, drveni most i ljubavni otoci, odraz poznatog lica u izlogu, ono kada smo išli na defile maturanata i izradili si odjeću iako nismo bili maturanti, cvijeće na dvorišnim vratima u malim rakovačkim ulicama, tržnica s ribarnicom, čitanje stripova na krovu zgrade, miris kasne jeseni kada izađeš iz kazališta, sunčano jutro kada pogledaš kroz prozor prema Veslačkom, sa slatkastim mirisom hmelja od Pivovare, noć kada pogledaš kroz prozor prema Brzoj cesti, robnoj kući i neboderu u Šebetićevoj…i kao da nisam rekao baš ništa.
– Sretan ti rođendan.