17,10 sati, 8. srpnja 1935., Rue D’Ulm, Latinska četvrt, Pariz, kapelica sestara Klanjateljica, u samostansku kapelicu s ulice ulazi mladi Andre Frossard, sin suosnivača KP Francuske, ravnodušni ateist. Dok na ulici čeka prijatelja privuklo ga je skladno pjevanje koje se čulo i na ulicu. 17,15 sati Frossard, prema vlastitom svjedočenju izlazi iz kapelice, po vlastitom priznanju – kao kršćanin. Frossard spada u poznate francuske spisatelje i novinare, a 1987. postao je članom Francuske akademije. Dalo bi se zaključiti da nije neki bezveznjak, zaluđen “muškarcima u haljinicama”, neki tip iz selendre koji proguta sve što mu ponude, čovjek koji nikada nije čuo za znanost. Postao je kršćanin, član Katoličke crkve. Znao je sve njezine mane i vrline.
Šezdesete godine, njemačkim gradovima putuje isusovac p. Lepich. Najpoznatiji njemački propovjednik koji za vrijeme svojih propovijedi na otvorenom puni gradske trgove. Jednog dana uspinje se na propovjedaonicu bonske katedrale. Govori o Crkvi i uspoređuje je sa vremešnim svinjcem koji odolijeva već dvadeset stoljeća svim nedaćama izvana i iznutra.
Slažem se u mnogome s autorom ove usporedbe. Zamislimo Crkvu koja bi se sastojala od nekih anđela, poluanđela, svetih i savršenih? Bila bi to elitna zajednica savršenih. Tada to ne bi bila Crkva – mjesto spasenja. Savršenima spasenje ne treba. Bilo bi za mene, a vjerujem i za vas frustrirajuće, za nas normalne korisnike. Ne mogu zamisliti sebe u njoj, sa svim svojim mušicama, promašajima, grijesima. Nema tu šanse za mene ali i za većinu ljudi.
Isus nije ni zamislio takvu Crkvu, kao zajednicu idealnih ljudi, nego zajednicu stvarnih i normalnih ljudi. Konkretnu Crkvu u konkretnom vremenu i za konkretne ljude. U 4. godini prije Krista rodio se u smrdljivoj štali u Palestini za ljude kakav sam ja i ti.
Pa ni svi sveci nisu neki čudni savršeni tipovi. Istina ako ih gledamo na sličicama ispadaju kao neki vanzemaljci kojima je zemaljsko strano. Neizmjerno mi se sviđa sveti Filip Neri, koji iako na glasu svetosti (savršenosti), jednom nacvrcan do daske cijelu noć bučeći tetura Rimom. Ili pak sveti Ivan don Bosco, kojega mjesni biskup želi strpati u ludnicu jer izvodi neke svinjarije s mladima. Na kraju u ludnici domišljatošću don Bosca završava biskupov tajnik.
Naravno da o konkretnim ljudima, bilo običnim vjernicima, bilo svećenicima, biskupima uvijek možemo reći ili napisati nešto negativno – ako to želimo. Isto tako možemo to učiniti i s Crkvom općenito. Uvijek stojim na tome da se Crkvu može kritizirati, ali je najprije treba upoznati. Inače prijeti opasnost da je branimo onda kada to ne treba, ili da iz naftalina izvučemo stare krive optužbe i predrasude. U tom slučaju braneći je ili napadajući je – bili bismo daleko od istine. Istina, ponekad se čudim hrabrosti onih koji svoje predrasude o pojedinim događajima iz povijesti Crkve podižu na pijedestal povijesne istine. Da li bi imali hrabrosti te svoje predrasude o križarskim ratovima, inkviziciji, progonu vještica i drugih stvari objaviti pod punim imenom i prezimenom i suočiti se s istinom o tome? Naravno da Crkva ima i svoje povijesno tamne strane, ali i puno, puno svjetla.
Chateabriand je 1797. godine kršćanstvu dao još nekoliko godina. 1895. francuski intelektualci u svom proglasu priopćuju da je Isus kršćanski izum, a evanđelja su najvjerojatnije nastala tek u 4. stoljeću. “Rylands PapirusP52” ipak govori drugačije.
U nedjelju ne idem za oltar da bih pred sobom vidio savršene ljude, niti oni dolaze da vide mene savršenoga. Niti je Frossard povjerovao i postao članom Crkve jer su u njoj bili savršeni.