Iako bi je više voljeli prikeljiti ministrima koji se bave oživljavanjem gospodarstva, etiketa najmaštovitijeg ministra pripada Slavku Liniću, kako u pokušajima da uvede financijsku disciplinu, tako i u smišljanju novih parafiskalnih nameta ili poreza koji bi mogao rezultirati dodatnom smanjenju kupovne moći ostacima srednje klase što bi pak moglo dovesti do daljnjeg pada potrošnje, a onda se od te grude može očekivati nova lavina otkaza i dublje tonjenje u recesijsko živo blato. Zna Linić da je država dužna na sve strane, ali mu je važnije što su njoj dužni razni poduzetnički mangupi i privatnici. Zna i da milijune i milijarde za PDV, mirovinsko, socijalno koji su se gomilali godinama, nije lako naplatiti čak i pod prijetnjom sile. Pa se na neplatiše pokušava udariti na razini morala, pribijanjem na listu srama, iako se zna unaprijed da će nekog “boliti uho” što je izašao na nekom tamo spisku Porezne uprave.
Stare novine nas informiraju da neke društvene boljke iz ovog našeg hibridnog kapitalizma nisu od jučer. Informiraju nas i o tome da je ono što je nekad ogorčeno Pero Mrkalj, autor teksta s kojeg smo otpuhali prašinu, nazivao “devalviranje najelementarnijih etičkih normi svakog društva”, 35 godina kasnije poprimilo monstruozne razmjere. Uglavnom, prije je bilo više straha i odgovornosti, kao babarogom ljude su strašili komisijama za ispitivanje porijekla imovine, devize su se čuvale u čarapama i gurale u najskrivenije kutke, jer komisija je bila uvijek tu negdje iza ugla. Imalo se, ali se nije smjelo previše pokazivati. Baš kao i Liniću koji ih plaši fiskalnim kasama i novčanim nagradama građanima za dojavu lažnih računa, partijcima trn u oku su bili obrtnici, posebno ugostitelji, kao neka vrsta sive zone u državnoj, samoupravnoj socijalističkoj ekonomiji. Bila su to vremena kad ih se toleriralo, ali bio je dovoljan jedan intervju maršala Tita u Vjesniku da se sistem prene i baci na one koji su se “nepošteno obogatili.” Ipak, vlast koja nije morala brinuti o reakcijama javnosti, koja je imala mogućnost uporabe neograničene sile bez posljedica, koja je bila utemeljena na strahu, nije uspjela natjerati širu zajednicu da cinka one među sobom koji su se navodno nepošteno obogatili. U osam godina od osnutka, komisija za ispitivanje porijekla imovine u Karlovcu, zatvorila je samo je osam slučaja, a navodno je bila jedna od najefikasnijih u Hrvatskoj. Ako je suditi po poučnoj priči iz prošlosti, Linićevim akcijama se loše piše.
“Težak put do istine”, Karlovački tjednik, 26. veljače 1976.
Unatoč ocjenama prema kojima se karlovačka Komisija za ispitivanje porijekla imovine uvrštava među četiri-pet najefikasnijih u Hrvatskoj, nedavna sjednica komisije Zajednice općina pokazala je da dosadašnjim rezultatima u ovom značajnom poslu ne možemo biti ni približno zadovoljni. Sjednica Međuopćinske komisije nedvosmisleno je potvrdila ocjene iz intervjua druga Tita da se u ovoj oblasti nije učinilo mnogo. I odmah da kažemo, sjednica je još jednom upozorila na davno utvrđenu činjenicu da ispitivanje porijekla imovine i oduzimanja njenog nezakonito stečenog dijela kao cilja čitave ove složene akcije ne može biti posao samo komisija već svih društvenih faktora počev od društvenih organa i organizacija, preko radnih organizacija i mjesnih zajednica pa do svakog pojedinca. Suvišno je i napominjati da nepošteno bogaćenje predstavlja devalviranje najelementarnijih etičkih normi svakog društva, a posebno našeg koje je u svoje biće ugradilo rezultate poštenog rada kao osnovno mjerilo vrijednosti svakog čovjeka…
Zbog onih koji namjerno brkaju pojmove spomenimo i to da imovina stečena na pošten, zakonit način predstavlja nepovredivo pravo svakog čovjeka i da takva imovina nikada neće i ne može biti predmet bilo kakvog spora. Nepošteno stečena imovina ili jednostavnije rečeno perfidna pljačka mora doći pod udar zakona i mora sve vratiti društvu od kojeg je i uzeta. Tako postavljenim osnovnim okvirima djelovala je karlovačka Komisija za ispitivanje porijekla imovine i u odnosu na mnoge druge postigla je zapažene rezultate. Za vrijeme svojeg gotovo osmogodišnjeg postojanja ova komisija ispitivala je porijeklo imovine 80 građana na području općine. Od ovih 80 slučajeva koji su došli u obzir za ispitivanje, komisija je ustanovila da se u 41 slučaju radi o nezakonito stečenoj imovini i izdala rješenje za oduzimanje njenog nezakonitog dijela u ukupnom iznosu od 2,606.329,45 dinara. U 35 slučajeva nezakonito porijeklo nije se moglo dokazati, a četiri slučaja su u postupku. Od 80 slučajeva koji su došli u obzir za ispitivanje svega 8 slučajeva konačno je završeno… I sada, kad se ovaj krajnji rezultat od 8 konačno riješenih stavi u odnos prema pokrenutim postupcima i kad se stavi u odnos prema vremenu koliko je postupak dokazivanja trajao ispada da rezultati nisu naročiti…
Zakon o ispitivanju porijekla imovine omogućio je, naime, da se u ovim postupcima pojavljuju svjedoci i poznato je do kakvih komplikacija može doći. Ima naime slučajeva gdje se zbog lažnog svjedočenja u rješavanju žalbi donijelo pozitivno rješenje za vlasnika imovine. Međutim, u postupku to nije dokazano i sudska praksa nije zabilježila da je netko zbog lažnog svjedočenja odgovarao. Na ovakve pojave upozoreno je i na spomenutoj sjednici komisije Zajednice općina. Članovi komisije pored ovog upozorenja predložili su da se Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine nadopuni stavom prema kojem bi građani bili dužni da prijave svoju imovinu. Prema mišljenju članova komisije ovakva nadopuna umnogome bi olakšala utvrđivanje imovine građana koja se nalazi u drugim mjestima. Svestranom razmatranju akcije oko utvrđivanja porijekla imovine na sjednici komisije čule su se mnoge pažnje vrijedne primjedbe i ocjene. Jedna od njih svakako je da se među onima čija je imovina došla u obzir za ispitivanje nalazi najviše privatnih obrtnika i da među njima dominiraju privatni ugostitelji. Među onima čija je imovina došla u obzir za ispitivanje porijekla simboličan je broj zaposlenih u društvenom sektoru. Simptomatičan je i podatak da od samoupravnih radničkih kontrola nije došao ni jedan prijedlog za pokretanje postupka utvrđivanja porijekla imovine. Vrlo mali broj prijava stigao je od SUP-a, općinskog javnog pravobranioca i građana.
Nije teško zaključiti da je rad karlovačke Komisije za ispitivanje porijekla imovine ostao bez šire podrške ako se prisjetimo da od strane radničkih kontrola i mjesnih zajednica nije stigao ni jedan prijedlog. U vezi s tim upozoreno je da ovakav pristup otupljuje oštricu i umrtvljuje akciju na ispitivanju porijekla imovine u karlovačkoj općini i da neangažiranje na ovom društveno značajnom poslu u komunama ide u prilog onima koji utvrđivanje porijekla imovine u karlovačkoj općini proglašavaju lovom na vještice.