Doista, što je sreća? Pitam to zato jer je upravo objavljen Indeks sreće po zemljama, lista na kojoj je Hrvatska na 82. mjestu, a većina zemalja iz okružja gdje živim je u prvih deset na svijetu. Guatemala je tako primjerice točno deseta.
Naravno, portali u HR se nisu udostojali malo objasniti o čemu se radi, nego su napisali kako je «banana država» Costa Rica (Kostarika) najsretnija na svijetu. Uz podosta zavisti. Iako je to bila dobra prigoda reći i kako je jedan Hrvat, Francisco Orlich Bolimarcich bio predsjednik te sretne zemlje. I to tamo negdje šezdesetih godina. Zanimljivo, don Francisco, čiji su muški preci bili s otoka Krka (a mama sa Cresa) nije bio okorjeli emigrantski desničar, već socijaldemokrat. Agrarna reforma koju je proveo povisila je životni standard seljaka, bio je dobročinitelj do te mjere da ga i danas u Kostariki smatraju – svecem!
Već sam elaborirao što u Hrvatskoj dobiješ kad glasaš za socijaldemokrate. A vi tu priču živite svakodnevno, pa ne bih opet otvarao rane. Nego, zanimljivije je malo proučiti kako se mjeri taj Indeks sretnog Planeta.
Indeks ima samo tri pokazatelja, koji se provlače kroz formulu, dobije se konačna brojka i sastavi se lista. Prvi pokazatelj je prosječna dužina života u nekoj zemlji, to je jasno, što možeš duže konzumirati, to možeš biti sretniji. Drugi je pokazatelj vrlo subjektivan; u anketama se pita ljude koliko su sretni svojim životom, pa se to pretoči opet u brojku. Treća stvar malo je kompliciranija, a zove se «ekološkim otiskom».
Naime, pitanje je koliko oduzimamo okolišu kada nešto proizvodimo. Koliko taj proizvod koji koristimo, a koji nam daje određene kvalitete našem životu, ustvari napravi štete? Dakle, ovaj treći pokazatelj ne dozvoljava da uništite okoliš, stvorite viši standard i to nazovete srećom svojih stanovnika.
No, ovaj ekološki pokazatelj malo je zločest; recimo da mi čuvamo svoj okoliš uvozeći od drugih, kojima onda ostavljamo nevolje sa rijekama, zrakom, tlom itd. I mi smo onda sretni, bogati. To Amerikanci rade već 100 godina. E, ipak to ne može mimoići ekološki otisak jer on računa da recimo mobitel proizveden u Kini pa uvezen u HR ide na dušu brojaka u HR, ne u Kini. Uvozili ili proizvodili, dobivate teret potrošenoga na svoju zemlju. I to ulazi u završnu kalkulaciju. Dakle, čistoća i očuvanje prirode jest – sreća.
Sada možemo proći tri brojke za Guatemalu i Hrvatsku. Očekivana prosječna životna dob u HR je 76,6 godina, u Guatemali 71,2. Hrvatska je tu prilično bolja. Da vidimo što kažu ljudi: indeks percepcije vlastite sreće u Guatemali je 6,3 u HR je 5,6. Nije u šoldima sve – Guatemalac je zadovoljniji životom koji ima od Hrvata, iako ima pothranjene djece, iako su mnoge stvari skromnije, recimo zdravstvena zaštita, iako su ceste lošije, plaće nominalno manje (u dolarima izraženo, no prema kupovnoj moći bismo drugačije razgovarali) itd. Je li to zato što su Guatemalci, kao i svi Latinosi, veliki katolici? Ne, u ovoj zemlji jedva 60 % ljudi ističe pripadnost ovoj vjerskoj denominaciji. Pa zar je odlična klima, koja snižava mnoge životne troškove, toliko važna za percepciju sreće? Možda.
Ja bih ipak tražio negdje drugdje. Naime, taj ogroman pritisak potrošačkog društva – okamenjen u sintagmi «Kaži nam što imaš, pa ćemo ti reći tko si» – ovdje je daleko manji. Dok su Hrvati doista majstori u procjeni tko je tko, pa se i zadužuju do sedmog koljena da bi se napuhali pred drugima, ovdje to uglavnom ne postoji kao životni motiv. Dapače, presuda da ste «snob» prije će vam zatvoriti mnoga vrata.
Da, ima bogatih koji se šepure u ogromnim terencima, mamlaza koji misle da je svijet napravljen radi njih, a svi ostali ljudi statisti u filmu u kojem su oni heroji. I ovdje ima tih ljudskih osobina poput bahatosti, razmetljivosti, izgubljene veze s realnošću, ali to jednostavno nije dominantno. Većina je ljudi okrenuta – obitelji, bližnjima. Ali, to je tradicionalni život, a ne djelo neke desničarske, klerikalne koncepcije života. Dapače, Katolička je crkva stavljena na mjesto koje joj pripada: u privatni život ljudi, ne plaća porez, ali država joj ne daje ni kune, ovaj quetzala. Jerbo, vele im, dali smo vam već dosta time što ne plaćate porez. Neka vam daju članovi vaše kongregacije. To nije javni posao. I kako Katoličkoj, tako svima ostalima.
I šlus. I tako je to praktično riješeno u mnogim pitanjima ovdje. Pa, je li pravosuđe bolje nego u Hrvatskoj? Nije, naravno. Ali, ono što se sudi, to se i dovršava. Ima presuda. I bogati mogu završiti na robiji. I političari. Velim, nije idealno, ali nitko nije proglasio guranje prsta u anus rukovanjem, nema slučaja da je ubojica roditelja dobio olakotnu okolnost jer nema roditelja. Takvih svinjarija ipak nema. I ljudi su zadovoljniji.
Treći pokazatelj – ekološki otisak – je ono što Guatemalu odvodi na 10 mjesto, a Hrvatsku negdje dolje. HR ima 4,2 dok Guatemala 1,8. Što je broj manji to znači da je manje prirode žrtvovano za neku umišljenu dobrobit.
A ima li eko-problema? Ima. Dok vam ovo pišem traje teška borba, ponekad i gerilska, oko rudarenja jedne kanadske kompanije. Dakle, inače fini Kanađani bi se u Guatemali ponašali kao konkvistadori, a ljudi u nekoliko sela stali su doslovce na barikade i brane svoj okoliš. Tu ne pričam o peticijama, lobiranju i mirnim demonstracijama. Pričam o kalašnjikovima. I tako se zaustavlja podivljali strani kapitalizam. A predsjednika se podsjeti da je on tu radi zaštite svojih građana, a ne stranih korporacija. Kako će završiti ta štorija nemam pojma, samo znam da Majanci neće odustati.
Ovom indeksu mogu dodati samo svoju neku percepciju ukupne klime sreće u zemlji čija nogometna repka nije deseta na svijetu, ali država na indeksu sreće jest. Ljudi ujutro idu sa osmjehom na posao, ljubazni su, pozdravljaju se, a duhovna je klima toliko drugačija od onoga što sam osobno imao prilike iskusiti u svom životu. Ono što je bitno za uspjeh u HR, ovdje malo koga zanima. U tome je, izgleda, sreća.