Sumnje i skepsa anonimnih komentatora na našem portalu, a sad i službeno potpisane od GČ Rakovac, po pitanju izgradnje male hidroelektrane na turbini slapa Korane, su razumljivo i legitimno puhanje na hladno. Kako a priori ne pružati otpor novim idejama kad postoji duga niska poteza i projekata političke vlasti koja obično zamisli jedno, najavi drugo, a izvede nešto treće, nerijetko kontra općeg interesa ili čak zdravog razuma? Već po dosadašnjim reakcijama i nizom pitanja iz otvorenog pisma GČ Rakovac, nema sumnje u to da je gradska vlast još jednom loše iskomunicirala svoje ideje s javnošću. Doduše, na jednoj prezentaciji krajem prošle godine zainteresirana javnost je upoznata s detaljima projekta, no to je tragično malo za energetski eksperiment iznad kojeg visi priličan broj upitnika. Već bi brošura odštampana na jednom listu papira s nabrajanim golim činjenicama, mogućim pitanjima i odgovorima u konkretnom slučaju riješila mnogo nedoumica, utišala pokvarene telefone i eliminirale pitanja tipa “hoće li udarni val s turbine odnijeti djecu na gradskom kupalištu”. Ovako se dopušta da se unaprijed stvara atmosfera negativnosti oko projekta koji ima potencijala postati oglednim primjerom kako s minimalnim zahvatom u prirodi, bez zagađivanja okoliša, počnemo na malo proizvoditi novu vrijednost, to jest, električnu energiju u ovom primjeru. S naglaskom na “novu vrijednost” jer to je ono s čijim stvaranjem ova zemlja ima teških kroničnih problema.
Naime, ako je vjerovati onome što piše u projektu i onom što je rečeno na javnom predstavljanju, na “turbini” će sve ostati isto, osim što će u njenoj “utrobi” sada biti postrojenje s protočnim turbinama koje neće nadglasati slap niti dizati bilo kakve valove. U toj situaciji zaista je jedina nedoumica hoćemo li pustiti da voda teče ili ćemo je pustiti da teče i da pritom zarađuje eure. Inače, ovo je pitanje citat posuđen od gradonačelnika Jelića i pripada redu najrazumljivijih i najpametnijih rečenica čovjeka sklonog dvosmislenim i često ispraznim verbalnim vratolomijama.
Postavlja se pitanje isplati li se ulagati u mini elektranu snage tek 380 kW što je nekih 15 puta manje od snage HE Ozalj. Poigrajmo se malo brojkama. HE Ozalj je u 2010. proizvela 26 GWh struje, što znači da bi ova na Korani mogla proizvesti oko 1,8 GWh struje godišnje. Ako uzmemo u obzir da prosječno kućanstvo u Hrvatskoj troši 3000 kWh na godinu, po toj računici mala HE na Korani može opskrbljivati 600-tinjak kućanstva u Karlovcu. A to ipak nije za baciti. To je smjer u kojem bi s minimalnom intervencijom u prirodi moglo biti izvedeno niz sličnih energetskih projektića na četiri rijeke oko Karlovca.
A narušavanje starih vizura, krajobraza, pogleda, veduta? Umjesto prezentacije argumenata za i protiv i polemika treba se samo malo okrenuti unatrag. Da sredinom 19. stoljeća tamo neki belgijski poduzetnici nisu sazidali slap preko Korane, danas ne bi bilo ni Foginovog kupališta ni sadržaja koji su desetljećima te obale pretvarale u krasnu rekreacijsku zonu. Ako ćemo pravo, jedna praktična poduzetnička devastacija prirode posljedično je oplemenila vrijednost rijeke, bez nje taj bi segment bio samo još jedan neugledni zavoj Korane. Isto je tako mnogo većom devastacijom prirode u Ozlju, odnosno izgradnjom velike brane početkom 20. stoljeća, brzak Kupe iznad elektrane pretvoren u lijepo mirno kupalište, a da nije ugrožen donji tok. Drugim riječima, ako zahvat nije megalomanski, kao što je bio onaj s akumulacijom i hidrolektranom u Lešću, izgradnja malih brana radi proizvodnje struje može donijeti i u turističko-rekreacijskom smislu više dobra nego zla. I zato je problem izgradnje trafostanice iznad, u ravnini ili ispod “turbine” u kontekstu mogućeg nagrđivanja okoliša sporedno pitanje. Treba biti oprezan, ali ne treba pretjerivati, rijeke u Karlovcu ipak nisu Plitvička jezera, čudo prirode koje bi zauvijek trebalo ostati netaknuto ljudskom rukom.