Hotel na Korani bio je “mladić” u najboljim godinama kad mu se dogodila devedeset i prva. Imao je nesreću da je preblizu crte ratnog razgraničenja, da je imao šefove koje je napustila pamet i hrabrost, na kraju i neke nove stanovnike koji su ga mučili i polako ubijali. Iako će se u kolektivnom sjećanju radi “naših dečkiju” povijest poljepšati kako su ga razbili četnici s desne obale Korane, budimo pošteni i recimo; razbijena stakla od granata bile su lijep izgovor dijelu pripadnika Hrvatske vojske da iz te vrijedne društvene imovine “počiste” sve što je nešto vrijedilo. Kad tako krene, proces je uvijek isti; poslije prvog ešalona iznašanja vrijednih stvari, dolaze novi ešaloni svakojakih termita i temeljito čiste sve što se da iskoristiti. Počinje s lusterima i mramornim pločama, a završava sa skidanjem starih štekera i izbijanjem bezvrijednih pločica.
Nevjerojatno koliko u ratu 50 metara u doslovnom i figurativnom smislu može biti velika udaljenost. Toliko je naime otprilike hotel udaljen od sportske dvorane. Hotel je pretvoren u ruinu, a neki hrabriji ljudi, sportaši i sportski radnici u sportskoj dvorani su poslije svakog granatiranja čistili, krpali stakla i dežurali da je obični lopovi, pa i oni maskirani u uniforme, ne oslobode od svega vrijednog. Naš je Madison i dalje hram sporta, hotel se kroz godine pretvarao u sve otužniju hrpa betona, bio poligon za privatizacijske eksperimente, lažni adut za lažna predizborna obećanja, spomenik nesposobnosti vlasti. I gradska sramota cijelo vrijeme.
Od danas je valjda i tome kraj, iako u njegovoj novoj privatizaciji kroz sudsku dražbu ne nedostaje ironije. Njegov novi vlasnik tipičan je primjer hrvatskog tajkuna o kojem se zna sve osim kako je – karikirano – došao do svog prvog milijuna i kako mu je u vrijeme tuđmanovskog modela privatizacije pošlo za rukom postati vlasnikom jedne tako velike u uspješne firme kao što je tiskara, nekad znana kao štamparija “Ognjen Prica”. Uz moćne zaštitnike iz Zagreba i vjerne partnere u velikim tvrtkama poput Plive, Hanžel ipak nije, kao većina tajkuna, uništio tvrtku i prodao grunt na kojem je stajala nekom trgovačkom centru. Ali, činilo se da ga ne zanima ništa osim skupljanja novčanica, kupovine ergele skupocjenih automobila sebi i svim bliskima oko sebe, vrtnih patuljaka i kartanja u kafiću Teniskog kluba. Dok se nije odlučio kupiti derutnu Žitnu kuću koju nitko nije htio. To je već izgledalo kao evolucijski iskorak, poslovno ulaganje s okusom činjenja dobrog djela za širu zajednicu. Čak je i suprostavljanje daviteljima iz Konzervatorskog ureda po principu “samo vi kvocajte, a ja rušim i zidam po svome”, izgledalo simpatično. Naime, na kraju smo dobili vjernu kopiju Žitne kuće, a sad je li ispod greda odrezana prošle godine ili 1880. godine, koga briga.
Da nije iskustva Žitne kuće, sad bi s puno skepse gledali na Hanželovu novu kupovinu i žalili što iskusni ljudi iz hotelskog biznisa Dane Slamić i Karlovčanin Ivan Srakovčić nisu financijski dovoljno jaki da mu pariraju na dražbi. Ovako, čini se da Hanžel ima, zna i može. Uostalom, ne vade se iz kase toliki milijuni da se godinama ne napravi ništa. Taj komfor imaju samo političari jer se ne igraju sa svojim, nego našim novcem. Nismo sigurni može li i želi li Hanžel izgraditi novi hotel. I ne treba, samo neka ga sruši. Pa makar tamo ostala ledina načičkana vrtnim patuljcima i keramičkim patkicama, sve je bolje od ruine koju gledamo već dva desetljeća.