Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tako to zvuči u svojoj uzvišenoj formi. No, kako smo mi ipak samo ljudi ovo ostaje samo definicija, nešto za čime i prema čemu bi trebali težiti. Što bi to zapravo trebalo značiti? Često su u uporabi riječi: tolerancija, netolerancija. Upotrebljavaju je zapravo svi bilo u krivom, bilo u pravom značenju. Priznajem da riječ i stvarnost TOLERANCIJA lijepo zvuče. Borba za toleranciju često se pretvara u netoleranciju ili obračun s drugima. Tako danas ( 28. listopada) čitam na jednom portalu uistinu krajnje primitivan i tipičan primjer netolerancije i primitivizma. Sad sam svjestan da sam i sam postao netolerantan prema piscu te paskvile. Tolerancija bi bila dakle, uvažavati, ili jednostavnije trpjeti drugog i drugačijeg.
Ne moraju svi poznavati toleranciju, makar bili i školovani, smatrali sebe “svjetskim ljudima”. Tipičan primjer netolerancije doživjeli smo ovih dana u gradu Kninu. Ali, ne samo to, ovaj događaj nedolaska đaka na projekciju filma Branka Lustiga o Holokaustu pokazuje nepoznavanje ili iskrivljavanje pojma tolerancije, ali i manipulacije medija javnošću.
Ja sam vjernik, poštujem, prihvaćam i uvažavam Lustigovo mišljenje da Boga nema jer dopušta zlo ( na stranu nepoznavanje materije u koju upliće Boga) koje je i on iskusio u svom životu. Kninjani nisu pokazali tu dozu uvažavanja. I to je demokracija. Oni su izrazili svoje mišljenje nedolaskom na projekciju filma. I to je demokracija. Nisu ga napali, nisu razorili kino, ni vlas mu s glave nije pala, nisu ga vrijeđali na ulici, prijetili mu. Na demokratski način izrazili su svoje mišljenje, ne o filmu, da s e razumijemo, ne o Holokaustu, nego samo i jedino o onome što je Lustig rakao o Crkvi i Bogu. Da li je to ispravan način, to je druga priča. Kninjani su bili slobodni doći ili ne doći na projekciju.
Da su novinari donijeli samo vijest o tome i da je Lustig odšutio to što mu se dogodilo svaki od nas mogao bi donijeti zaključak sam – da su Kninjani netolerantni. No, budući da su novinari vijest obradili na svoj način pokazali su netoleranciju prema Kninjanima, i sam Lustig upao je u zamku Orwelovštine da postoje “jednakiji među jednakima”. Kao što je njegovo pravo vjerovati ili ne vjerovati u Boga i to javno iznijeti, isto tako treba dopustiti i Kninjanima da javno kažu da oni u Boga vjeruju. Lustig se zbog postupka Kninjana osjeća povrijeđenim, ali valja mu uvažiti da se i Kninjani mogu osjećati povrijeđenima njegovom izjavom o Bogu i Crkvi. Tolerancija je nešto što nam valja svima učiti cijeli život, i još nam se dogodi da skliznemo. I to je život!
U svoj toj ujdurmi o demokraciji i toleranciji ono najvažnije sam film ostao je pozadini. Šteta!
Još žalosnije bilo bi sada pokretati neku križarsku vojnu na Kninjane ili bilo koga u ovom društvu. Ovo je samo primjer na kojem se vidi i ispoljava netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Bilo bi bolje da su djeca vidjela film, porazgovara s autorom filma i vidjela, naučila koje strahote može proizvesti netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Lustig je u konačnici napravio istu glupost kao Kninjani – netoleranciju prema demokratsko izraženom neslaganju s njegovim riječima ( ne filmom, jer o njemu nemaju pojma jer ga nisu gledali). Umjesto poruke o potrebi tolerancije dobili smo dvostruku dozu netolerancije.