Piše Ivana Frančišković Olrom
U subotu će se ispred Centra za mlade na Gazi održati još jedan sajam Imam, dam-dobro sam! – buvljak namijenjen rabljenim stvarima i rukotvorinama. Osim što na ovom sajmu možete kupovati i prodavati, postoji mogućnost razmjene i darivanja. Iako buvljaci općenito podržavaju zdraviji odnos prema okolišu, upravo o razmjeni vrijedi napisati koju riječ više, jer osim što koristi okolišu, razmjena stvara ugodnije i bliskije odnose među ljudima. Pojam zajednice u današnje vrijeme koristi se uglavnom na vrlo simboličnoj razini. Život u gradu nerijetko otuđuje ljude, a razvoj tehnologije donosi tek privid društvenog angažmana. Život u gradu donosi i privid života u obilju, što potvrđuje i ova beskonačna kriza u kojoj smo se svi našli. Nekada i ne baš tako davno, ljudi su živjeli u malim zajednicama. Međuljudski odnosi unutar zajednica nisu bili idealni (kao što i ne može biti bilo koji odnos u kojem prevladava potreba za posjedovanjem i novcem), međutim ostaje činjenica da je čovjek bio u mogućnosti proizvoditi za sebe i svoju obitelj i tako si osigurati makar i oskudno preživljavanje u sušnim, ratnim, ili kriznim vremenima. Danas, u slučaju opće katastrofe, velika većina čovječanstva jednostavno bi umrla od gladi. Prvo, zato što bi hrana, u krajnje procesuiranom obliku, kakva nam je danas uglavnom i dostupna, nestala u vrlo kratkom vremenskom roku. Drugo, zato što su ljudi danas vrlo površno povezani i trebati će im poprilično vremena da se ponovno organiziraju u ono što je doista dostojno nazvati se ZAJEDNICOM. Jer, zajednica podrazumijeva solidarno dijeljenje zemlje, prostora, vještina i dobara. Dakle, sve ono što smo tijekom posljednjeg stoljeća zaboravili i zamijenili raznoraznim prividima. Prividi, koji nesumnjivo donose poželjnu razinu ugodnosti. No, ugodnost košta. I žalosno je da košta. Pravo na hranu, odjeću, krevet, znanje, pravo na život – trebali bi imati svi, bez obzira na to imaju li, ili nemaju novca.
Novac nije postojao oduvijek. Kako je moguće da je maleni kovani predmet koji je ljudima trebao olakšati razmjenu proizvoda postao mjerom kvalitete življenja, to znaju samo oni koji su ga izmislili i do dana današnjeg uspješno guraju kao zamjenu za kisik. A koliko je novac nevažan najbolje će znati reći oni koji su ga se odrekli. Diljem svijeta postoje malene, ali ne i beznačajne skupine ljudi koji nastoje živjeti bez novca, ili živjeti tako da novac koriste što manje, a što više koriste razmjenu. Time dokazuju da je moguće živjeti drugačije, a današnji čovjek bi se barem djelomično trebao povesti za takvim primjerima. Zakoni suvremenog društva sadrže sve više zabrana i ljudima polagano ukidaju i ono malo preostalog privida slobode, nastojeći ga u potpunosti prisiliti na ovisnost o onome što je dostupno samo uz posjedovanje novca. Društvo u kojem se vrtlarenje, ili branje vrganja i koprive smatra zločinom, svakako nije zdravo društvo, s time će se složiti gotovo svatko. Da takvo društvo nije održivo, to moraju pokazati oni koji ga čine: ljudi, a ne birokrati.
Možda u ovom trenutku nema smisla, a ni potrebe kolektivno zbrisati u šumu i tamo raditi na stvaranju zajednica, ali ima smisla stvarati odnose s okolinom koji su ipak malo drugačiji od onih koji se svode na uobičajeno ispijanje kave i prigovaranje životu.
Ako ni zbog čega drugog, možemo to činiti i iz sasvim sebičnih razloga; jer, tko ne bi htio preživjeti kataklizmu i biti svjedokom nekog boljeg svijeta?
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.