Piše Darko Lisac
“The concrete broke your fall To hear you speak of it I’d have done anything I would do anything I feel like a cartoon brick wall To hear you speak of it You’ve been so sad It makes me worry Why not smile?”
Bio je Badnjak, neke davne godine. U to pradavno vrijeme dinosaura, pterodaktila i ljudi kojima nije bio potreban neki poseban razlog da ulicom idu nasmijani, postojala je pojava koja se zvala snijeg.
U malom gradu, u velikoj pješačkoj zoni, muškarac s brkovima, prvim tragovima sijedih u kosi i širokim osmijehom, vuče sanjke, a na njima sjedi dječak do grla zakopčan u skafanderu. Ispod njih je prštavi bijeli snijeg, a svuda oko njih veliki nanosi nastali čišćenjem ulica kako bi se ljudi mogli barem koliko-toliko normalno kretati.
U dnu jednog nanosa leži čovjek. U snijegu. Muškarac čučne pored njega, pričaju kratko i koji trenutak kasnije vidimo ih samo s leđa. Na sanjkama je čovjek, a mali dječak drži tatu za ruku, dok on drugom rukom vuče sanjke do čovjekove kuće. Ne uče riječi – uče dani s velikim snijegom, s dječacima na sanjkama i očima još uvijek dovoljno velikim i povjerenjem još uvijek dovoljno čistim da ne sumnja u ono što vidi.
A onda je bio Božić, neke davne godine. U to pradavno vrijeme dinosaura, pterodaktila i ljudi kojima nije bio potreban neki poseban razlog da daju sve od sebe da sruše grad i pogode nekog granatom.
U malom gradu, na širokom mostu preko rijeke, hodaju dječak i starica. Neboderi su naprijed, daleko naprijed, a dječak sliježe ramenima i hoda dalje, iako mu starica govori da je dovoljno pomogao i da dalje može sama.
Dok idu preko mosta, preko rijeke sive kako samo gradske rijeke u nekom ratu mogu biti, kroz dim i maglu, pored ispucalog asfalta, željeznih ježeva pomaknutih u stranu onog dana kada su iz grada otišli tenkovi i još uvijek ostavljenih tamo, za svaki slučaj, dječak razmišlja. Razmišlja o stvarima koje je napravio, a nije trebao i o onima koje nije napravio, a trebao je. Jednostavno, takav je nekakav dan. Dan u kojem ti se čini da si mogao spasiti svijet, ali si, eto, sve sjebao.
I ima potrebu da se ispriča uplakanoj djevojci u autobusu kojoj nije prišao, Karlu za svaki put kada ga nije branio dok su mu se drugi rugali, Peđi jer je popio previše i inače nikad ne bi sve to otišlo tako daleko i ne bi mu izbio zub, bratu jer je imao samo devet godina i bio je preglup da shvati da ga slijedi posvuda po kući zato jer ga obožava, Mariji jer je bio premalen da je spasi i sve što je mogao je da čeka pred tom starom kućom iz koje se čuje lomljava, buka i plač, da čeka i zakasni u školu s njom.
I tako se sjeti…
*******
Ne zna zapravo da li mu se ona sviđala, doba je to kada baš ne razmišljaš na takav način. Naime, njihove godine još su bile jednoznamenkaste…
Uglavnom, živjela je u trošnoj kućici u jednom neboderskom naselju, mama joj je puno radila, a tata…tata je možda isto nešto radio, možda i nije, ali uglavnom je stalno mlatio Mariju. Curica od 7-8 godina morala je skuhati ručak i to savršeno, pospremati, napisati sve zadaće, ne znam, možda se i penjala na krov da popravi antenu. I ni danas ne zna što je bilo s njim i zašto se već tada odlučio inatiti, ali je svakog jutra zastao pred njenom kućicom i čekao Mariju da krene prema školi. U svojoj borbi protiv nepravdi pozivao ju je na svaki rođendan, malo zato što je htio, a malo i u inat ostalima, tako da može vidjeti s kim se više neće igrati ako kaže nešto protiv Marije.
Ne zna kada je prestala ta dječja ljubav, ne zna čak niti kada se točno Marija odselila. Zna samo da je ta trošna kućica malo uređena i u njoj je otvoren kafić. Jedan od onih koji steknu naziv “uličnog”. Sjedili su tamo na terasi, na suncu, nekako je uvijek bilo sunce kad su bili u tom kafiću…kartali su, bilo je to i savršeno mjesto za gledanje cura kad se vraćaju iz škole, tamo su se prvi puta i ozbiljno svađali…kad je jedno drugo ljeto bilo na izmaku, kad se spremalo nešto strašno i kad su već i oni, još djeca, morali prihvatiti da se sprema nešto strašno.
Onda je bio Badnjak. Prošlo je tek par mjeseci od onog ljeta, one svađe, onog života…Pucalo se negdje u daljini i sjedio je na podu, naslonjen na krevet i gledao neki film na videu. Učinilo mu se da ga nešto zove mama, isključio je zvuk i baš u tom trenutku odjeknula je stravično glasna eksplozija. Znao je da je tu, znao je da je u ulici, bojao se da je stan nekog od prijatelja, bojao se da je kod Jelene…
Vani je bio mrak. Zamračenje. Nebo bez zvijezda. Samo ti ogromni narančasti plamenovi išli su skroz do neba… Sirene su zavijale noćnim nebom, noćnim gradom, noćnim životom…
– Kafić – urlao je Zoka sa svog balkona pokazujući u pravcu požara…
A dječak se sjetio jednog kišnog jutra kada su Marija i on zajedno zakasnili u školu, jer je došao po nju baš kada je dobijala redovnu porciju batina. Ipak je izašla bez suza, bez straha, bez riječi… Ušli su u razred i učiteljica nije ništa pitala.
Valjda, ponekad, i odrasli ponešto razumiju.
Sretan vam Božić dragi čitatelji. Želje za zdravlje, sreću i osobni mir se podrazumijevaju. Ali, uz to, želimo Vam da zadržite malo Božića u sebi i u svim ostalim danima. I da pokušate, onako stvarno, razumjeti druge. Možda tako svijet postane barem malo bolji.
*******
– Hvala ti sine, puno ti hvala – kaže mu poslije starica, pred ulazom u neboder. – Ma dajte. Samo jednom kad opet budete mladi vi isto nekom pomognite.
U sivom jutru starica se smije i oči joj iskre kao što su nekad davno, pod oštrim zimskim suncem, iskrili veliki snjegovi.