Za razliku od Georga Orwella nisam znao da li ću ikada išta pisati, a još manje da ću to što napišem – igdje i objaviti. Ipak svoju sudbinu ili svoj životni put ne određujemo u najranijem djetinjstvu. Ne znamo što ćemo raditi kasnije, ali vrijeme donosi svoje. Još manje sam mislio da ću ikada pisati na Netu. Na neki određeni način sve moje pisanje je baš tu. Kad sam već pristao ovdje opisivati svoja zapažanja i svoje poglede na svakidašnjicu, red je da se predstavim u ovom svom “prvom nastupu”. Možda ćete kasnije lakše razumjeti ono što ću pisati.
Pit nije neko novo ime i nije smišljeno sada. Kad sam se prvi puta prijavljivao na Net nastojao sam smisliti kratko, pamtljivo ime. Na pamet mi je pala pjesma (valjda Providnost) Pit, i to je Amerika. To ime obilježilo je moju internetsku povijest od devedesetih pa sve do danas. Sve je počelo s onda zasigurno najboljim sajtom na hrvatskom www.hrvati.de . Mnogi se Karlovčani sjećaju i Pita kao urednika i britkog polemičara s ljevičarima. Neki su se ljudi zasitili, drugi poput mene krenuli drugim putovima i te stranice su se ugasile. S grupom laika i svećenika 2001. godine krećemo s prvim katoličkim stranicama www.katolici.org. Tu sam bio dugogodišnji glavni i odgovorni urednik. Danas sam što se pisanja tiče – “slobodni umjetnik”. Nisam nigdje vezan. Tako su mojih posljednjih petnaest godina obilježili Internet i ime Pit. Ali da sad ne izmišljamo “toplu vodu” predložio sam urednicima da se predstavljam pod tim imenom.
Mnogi su me pitali: Što ti to daje vjera? Odgovor je jednostavan. Između ostalog – jedan drugačiji pogled na sebe, na druge ljude, svijet i događaje. Internet je pun kolumnista i različitih mišljenja. Možete se s njima slagati ili ne morate. Možda vam dižu tlak? U raznolikosti pogleda pokušat ću i ja ponuditi svoj pogled na stvarnost koju živimo svaki dan. Progovoriti o nekim stvarnostima o kojima se danas ne govori u Hrvatskoj. Recimo o Marcuseovom “mesožderskom društvu” i njegovoj ideji o “raspršenoj dezintegraciji sustava”. Ili pak o tome dok je većina Hrvata krvarila ili poslije pobjede oplakivala mrtve, ranjene, ali i slavila pobjede, mala grupa ljudi napredovala je na zaboravljenoj fronti koja se zove kultura. I pet godina nakon rata uspjeli su zauzeti televiziju (na kojoj je izvedena najveća čistka o kojoj nitko ne govori), kulturu, umjetnost, kazalište, obrazovanje, medije. Kontrolirajući te prostore diktiraju ne samo odgovore nego i pitanja o kojima se u javnosti smije razgovarati, pisati, izvoditi. A sve to počiva na dva aksioma; prvi je da u svijetu ne postoji nikakova ljestvica apsolutne vrijednosti i drugi da u svijetu bez Boga oni imaju moralnu nadmoć kao konačni sudac svih aktivnosti. Pokušajte u hrvatskom društvu pokrenuti nešto suprotno diktatu ove grupe? Neću vas obraćati, niti mučiti vas dogmama, ispitivati vam savjest, popovati. Braniti vjeru, Crkvu, naturati vam bilo što. Jednostavno ću kao svećenik, vjernik, građanin ove zemlje promišljati, propitkivati sebe, vas, društvo. Ne trebate se složiti sa mnom. Ali poželjno je da mislite – svojom glavom. Ako se ne slažete pišite, protestirajte, galamite, polemizirajte – samo nemojte šutjeti. Ne budite ovce što šute dok ih strižu, ponekad se i ritnite, onako žestoko. Ako vas već ne poštuju, neka vas se barem boje!