Kod njega sve ide polako, bez guranja, preporuka ili bilo čega. Igre koje pruža jedina su preporuka. Tako je bilo u Ogulinu, Senju, Karlovcu, tako je u Skoplju i tako je Luka Cindrić, kojem će 3. srpnja biti 23 godine, narastao i do hrvatskog rukometnog reprezentativca. Priča danas izgleda lijepo, no, imala je i svojih ne baš lijepih epizoda. Ipak, Luka je na svojim čvrstim nogama, kojima “izuva” protivnike iz tenisica uspio prebroditi sve. Jednostavno, čeka šansu, kada je dobije, ne propušta je i silno je narastao u posljednje dvije sezone sjajnim igrama u Vardaru i sve boljim igrama u reprezentaciji. Treba reći da je Cindrić ove godine bio najbolji igrač Vardara u SEHA sezoni, da je u teškoj situaciji po Vardar zbog ozljeda spremno preuzeo konce i držao Vardar visoko u Ligi prvaka. Zabio je 43 gola u LP i to je njegova rekordna sezona od tri dosad odigrane. Na nedavnoj završnici SEHA lige u Varaždinu izabran je u najbolju sedmorku natjecanja, a sve je začinio vrlo dobrim nastupom na olimpijskim kvalifikacijama u Herningu, usprkos manjim problemima sa zglobom, koji mu ne da da 100 posto bude koncentriran. No, noge su njegov najjači adut jer kada krene u fintu, malo je onih koji će ga uloviti.
A priča o Luki Cindriću počinje ovako… – Trebao sam biti nogometaš, odlično mi je išlo… S osam godina počeo sam u Ogulinu, do 15. je trajalo. Znam da smo igrali kao kadeti s Dinamom i da smo ih dobili 6:2, da sam ja zabio četiri gola. Nakon toga dobio sam poziv da dođem u Maksimir, no, sa 14 godina i meni i roditeljima činilo se prerano za tako nešto. I nisam otišao…
Ipak, negdje jest… – Bio sam u Karlovcu kao klinac kada se tamo igrala Prva liga, bilo mi je 13-14, ali sve se to raspalo, pa nije bilo smisla ostajati. I tu se u stvari dogodio prijelomni trenutak karijere. Vratio sam se kući u Ogulin, tata je rukometni trener, rekao je “pokušaj”, pomogao mu je Miro Kojčin, koji isto tako radi dugo u rukometu. I tako je krenulo od županijske lige… Još jedno vrijeme sam paralelno gurao nogomet i rukomet, a nakon toga sam prešao samo na rukomet.
TATA JE BIO U PRAVU
Zašto srednji, a visina nije bila argument… – Nije bilo odmah srednji, već su me na startu stavili na krilo, što je bilo logično. Ali sam ja bio naporan, bilo mi je dosadno na krilu, pa sam svako malo utrčavao na crtu, vanjskog, tražio sam loptu da bih igrao. Volio sam odlučivati u igri još kao klinac i izgleda da je to ostalo. Pa onda gledaš Balića, pa probaš i ti i tako pomalo… Pričaju da si mali, a tata je uvijek govorio da visina nije presudna. Bio je u pravu.
Polako je rastao… – Prvo kod kuće, pa onda dvije godine u Senju kod Nikole Čupića, Ivanova, brata koji mi je puno pomogao. Bio sam ponajbolji strijelac Prve lige… Kao takvog me vidio Medveščak, a ja sam se vidio tamo jer sam želio na Kineziologiju u Zagreb. Sve se smo dogovorili, ali na kraju se ništa nije ispunilo i onda se pojavio Karlovac s konkretnijom pričom. Tu sam se našao…
Životna vodilja Mene u životu, koji sam posvetio sportu, vodi samo jedna stvar – želim biti najbolji.To nema veze s godinama. Ne bojim se ni jednog izazova.
Tu je narastao do reprezentacije… – Da, to je zanimljiva priča. Ja sam u svojoj generaciji, u kojoj su Mandalinić, Pavlović, Obranović… bio na prvom i na posljednjem okupljanju. Prvo je bilo dok sam bio u Ogulinu, posljednje kad sam bio igrač Karlovca. Na prvom sam bio kod Ivandije i Panze, na posljednjem na SP u BiH kod Goluže i Panze. Nisam imao kontinuitet.
Razlog je… – Vjerojatno je malo tko vjerovao u mene, vjerojatno je moja visina, što sam često puta znao čuti, bila razlog da bude tako. Nije me to obeshrabrilo, dapače. Ja sam u srcu sportaš i nikad se ne predajem. Bio sam najbolji strijelac lige, bio sam triput najbolji sportaš Ogulina, jednom najbolji u Karlovcu i Županiji. Moram reći da je tu najveću ulogu imao Dinko Đanković, koji nas je vodio u Karlovcu. Mladi trener koji je radio odličan posao, koji je jako puno individualno radio s nama i zato mi je žao vidjeti da danas Karlovac ispada iz lige. A prije nekoliko sezona tamo je bila momčad u kojoj smo bili Mandalinić, Obranović, Borozan, Huljina, ja…
DA NISAM RUKOMETAŠ
Što radi Cindrić kada ne igra rukomet? – Opet nešto igra ili ode u teretanu. Kao klinac dok su vršnjaci igrali igrice, ja sam radije bio vani i igrao se loptom. I danas kada dođem u svoj Sveti Petar, rado odigram kakvu utakmicu s prijateljima. Danas mogu reći da mi idu košarka, tenis, stolni tenis, s nogometom ne pretjerujem jer jedan je nogomet kada ga igraš s društvom, a drugi kada igraš ozbiljno.
Onda je sam rekao… – Kod kuće u vitrini imam više nogometnih pehara nego rukometnih. Išlo mi je to jako dobro. Igrao sam i mali nogomet, znam da smo osvajali Ogulin, Karlovac, bili u četvrtfinalu Kutije šibica, znam da smo jednom na Dubovcu pobijedili Nacional 4:3, da sam ja zabio dva gola. Bio sam opasan strijelac.
Uvijek ste top pripremljeni… – To je dio toga što stalno volim nešto raditi, a drugi dio priče je vezan za moje privatne trenere i prijatelje Roberta Magdića i Mladena Laskača, koji brinu o tim stvarima.
PROGNOZA ZA LP
Zagreb ili PSG? – Ne mogu reći da je Zagreb favorit, ali je prava momčad i gledam ga posebnim očima jer su tamo moji iz generacije Stipe, Sandro, Šeba, Šule… Znam da će se oni i Vuja potruditi da PSG-u ne bude lako usprkos bogatstvu koje stoji iza njega. Kiel ili Barcelona? – Ne bih otpisao Kiel, jer mi se čini da se dižu nakon velikih problema s ozljedama. Momčad koja ima Duvnjaka sve je u stanju napraviti. Makar je Barca prvak Europe, šanse su po meni 50:50. Flensburg ili Kielce? – Igrali smo u Poljskoj nekoliko puta i njihov je teren velika prednost za njih. Flensburg je odličan, igra moderno, no, s obzirom na uzvrat kod kuće 51:49 u postocima za Kielce.
POLJSKU NISAM OČEKIVAO
U Vardaru su se počeli ostvarivati snovi, postali ste seniorski reprezentativac… – Nisam to sve očekivao ni u snovima, sve sam mislio kako ću ja to jer tu su igrači kao Šterbik, koji ima nekoliko Liga prvaka, koji je svjetski prvak kao i Maqueda, pa Dušebajev, koji je ponajbolji svjetski rukometaš. I ništa, ideš dalje, polako te ljudi prihvaćaju i onda sve postaje drukčije. Znate, htio sam to oduvijek, prošao sam neki put za to, ali to se dogodi ili ne. Bilo je puno prijelomnih trenutaka, na sreću, prevagnuli su na moju stranu.
Trener Raul Gonzales ima veliko povjerenje u vas. – Raul je u prvom redu sjajan čovjek, nemam nijednu lošu riječ za njega. On je trener koji će doći do tebe, sjesti, razgovarati s tobom o svemu, reći ti što od tebe želi, očekuje. I onda što je najvažnije, drži se toga kada utakmica počne.
A kakav je Luka prema trenerima, kažu vrlo tih i veliki radnik… – Vjerojatno tako, ha-ha… Mislim da sam povučen, radim, ne filozofiram. Čak i kada mislim da je trener u krivu, napravit ću po njegovu i naći način, ako je prilika, da mu kažem da je to moglo drukčije, a da me krivo ne shvati. Mislim da je to bolji put, takav sam jednostavno.
Obitelj? – U Skoplju živim sam, mama Anđelka, tata Dražen i sestra Inga su u Ogulinu. Skoplje možda nije posljednja destinacija. Ako bi jednog dana želio negdje igrati… – To bi bilo u Barceloni. Mislim da to i nije iznenađujući odgovor.
Bio je na Euru u Poljskoj… – Ne, nisam očekivao, ali sam radom očito pokazao nešto što je prepoznato i drago mi je zbog toga. I onda još osvojimo medalju, pa sve nakon toga. Nezaboravno.
Zamalo je propustio Poljsku… – Da, igrali smo nogo-tenis i sudario sam se s Čupićem glavama. Kao da sam u zid udario, ne mogu to opisati. Srušio sam se k’o letva. Oko se zatvorilo, trebalo je nekoliko dana da uopće progledam. Na svu sreću, jesam.
Na redu je Rio, olimpijske igre su san mnogih sportaša. I Cindrić je među kandidatima, no, ima problem – ne igra obranu, a Babić kaže bez igre u dva pravca neće ići lako među 14 odabranih… – Svjestan sam tog problema, svjestan sam da mi je to hendikep. Ja bih jako želio to popraviti i evo kada sam već kod toga, moram reći da sam u posljednje vrijeme često na tu temu razgovarao s trenerom Raulom. Kada sam došao, rekao mi je da mu trebam za napad, no, ja u tome gubim dosta, a mislim da bih s obzirom na svoje fizičke mogućnosti jake noge, ramena i ruke mogao biti i prednji i dobra “petica”. Ne vidim visinu kao problem u tom slučaju, ali znam da za sve, pa i to, treba i vremena da legne na mjesto. U svakom slučaju sam optimist, spreman sam se prihvatiti svega.
Rio je veliki izazov, neće svi imati mjesta… – Mene u životu koji sam posvetio sportu vodi samo jedna stvar – želim biti najbolji. To nema veze s godinama. Ne bojim se ni jednog izazova. Kada smo na toj temi, puno sam pričao o tome s negdašnjim cimerom u Vardaru Blažom Lackovićem, koji me puno toga naučio da bih stvari gledao drukčije. Ako si mlad, to ne znači da ne moraš moći, dapače… Mislim da savršeniji primjer od Domagoja Duvnjaka ne postoji jer čovjek je baš u tom smislu sve dokazao. Nikad nisi premlad da ne bi bio najbolji. Ja težim tome, dokle ću stići, ne znam.
Ono što je naglasio… – Svi mi želimo u Rio. Spreman sam prihvatiti svaki izazov, ničeg se ne bojim. Ja ću dati sve od sebe, pa ako netko smatra da trebam ili ne trebam biti tamo, neće biti ljutnje. Važno mi je da ja sa svoje strane učinim sve, a to ću sigurno učiniti budem li na pripremama.
Tekst u cijelosti možete pročitati u SN od 16.4.2016 ili na www.hzsn.hr