Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio? Krik čovjeka i Boga Isusa Krista raspetog, odbačenog, prezrenog, pogaženog. Trenutak je to kušnje, ali i trenutak u kojem osjećamo najdublje svoju ljudsku zbilju. Razgoličeni sami pred sobom ali i pred našom ljudskom stvarnošću. Poštovani čitatelji, to je i naš Veliki petak! Razapeti između želja, mogućnosti, fikcija i stvarnosti, umišljenosti i potcjenjivanja, želje za uspjehom i neuspjeha. Ponekad nas uhvati osjećaj da je “i Bog na nas zaboravio”, da nas je jednostavno prepustio sudbini, kao što reče pokojni papa Ivan Pavao II. “kao da je Bog okrenuo svoje lice od zemlje.” Razdvojeni, razdirani u sebi, zahvaćeni strahovima, ispunjeni nemirom. Tonemo u mrak smrti, beznađa, prkosa, pobune, ne želimo prihvatiti realnost.…
Ponekad mi se čini da je u našoj domovini stalno Veliki petak, da je sve jedna gola Crna kronika. Ne mogu u to povjerovati. Istina, događaju se zastrašujuće stvari; stotine tisuća nezaposlenih, prezaduženost, korupcija, puni zatvori, nepoštivanje zakona na svim razinama,skandali, divlji liberalni kapitalizam, nikako ući u EU, ljudi koji su vodili akcije oslobođenja po zatvorima našim i stranim…
Možda nam je potrebna Velika subota. Malo mira, tišine, bez halabuke. Jedna velika obnova. Duhovna i kulturna. Svima! Sebičnost, interesi – politički, materijalni doveli su do Velikog petka. Možda bi malo više prostora u našem javnom životu trebali dobiti oni koji nude uistinu kvalitetu življenja, koji njeguju kulturu dijaloga. Jednom riječju: život. Budućnost!
U uskrsno jutro odzvanja glas iz anđela: što tražite živog među mrtvima? Vjera u Krista bitno se razlikuje od mitova i svjetskih religija koje počivaju tek na davnim predajama i drevnim uspomenama od pamtivijeka. Okrenute su prošlosti i umrlima koji su pošli s ovoga svijeta. “Nema ga ovdje, uskrsnuo je!” (Lk 24,6) Kršćanstvo je okrenuto budućnosti, okrenuto je životu. Bog je Bog živih. Svi mi Bogu smo važni!
Ako nam se dogodi da posumnjamo u Boga i da Isusov život smatramo maštarijom i običnom pričom, što nam se i događa onda valja učiniti jedno: ono što su učinili i apostoli. Sumnja nije neki naš novovjeki proizvod, apostoli još nisu bili kadri povjerovati u čudesnu novost, ali su otrčali do groba izvidjeti tu novost koju su donijele žene.
Bez obzira kako slavili Uskrs, ili ga uopće ne slavili on u sebi nosi klicu novog vrednovanja stvarnosti i života. Nosi nadu, svjetlo u oslobođenje od zarobljenosti. Ponajprije od zarobljenosti u sebi i po sebi. Veliki petak znak je ljudske uskogrudnosti, sebičnosti, Uskrs znak je da je sve to nadvladano. Uskrs na njabolji način pokazuje tu novost koju kršćanstvo unosi u svijet. Svoju pobjedu nad zlom i smrću dijeli s uskim krugom svojih prijatelja, ne želi trijumfa nad protivnicima, ne traži zadovoljštinu u njihovu poniženju. Do njih tek dopire vijest – da je živ.
Poruka je jasna da: Bog nikoga neće ostaviti u očajničkom kriku ma kako on bio glasan i beznadan. Uskrs je blagdan života. Krik ostavljenosti Velikog petka pretvara se put oslobođenja i spoznaje – nisi sam, ostavljen i zaboravljen.