Znamenita izjava prvog naci propagandista Josepha Goebbelsa “kad
čujem riječ kultura, hvatam se za pištolj” nekako se čini kao
podatni materijal da se kroz parafrazu dijagnosticira aktualni
karlovački nogometni trenutak. Naime, kad ministar Vukelić kaže
sport, hvatamo se za glavu. I dobro pazimo gdje nam je
novčanik. Uspon NK Karlovca u posljednje tri godine je
meteorski, uspjeh ove sezone povijesni, ali… Možda je potpisnik
ovih redova zlopamtilo, no sjećanja na zadnji intenzivan angažman
Branka Vukelića u sportu pali crvene lampice alarma za opasnost.
Vrijeme je kraj devedesetih, on gradonačelnik, a sport košarka.
Klub je pretvoren u legiju stranaca, igrača najamnika sa svih
strana, doveden je trener zvučnijeg imena, okupljena uprava po
političkoj liniji, otvorene proračunske pipe i pronađene tvrtke
koje će “dragovoljno” caltati novac. U određenom periodu dvorana
je bila puna, klub je u jednom trenutku rezultatski zasjao,
predsjednik se hvastao u stilu “dovedite mi tu Cibonu” i “idemo u
Europu”. Iza sjajne fasade zjapio je ponor; novac se trošio
netransparentno, rezultati su bili sve slabiji, izvori novca
presušivali, plaće kasnile, a omladinski pogon se zanemarivao. I
sve se stropoštalo, dugovi su dobili epilog na sudu, glavni
akteri se izmakli i pomeli smeće pod tepih. Košarka se do danas
nije oporavila od tog eksperimenta.
Nogomet je deja vu te košarkaške priče, ali na kvadrat. Ne u
sportskom smislu, Igoru Pamiću bi trebalo već sad dignuti
spomenik jer je i s manjim novcima od drugih prvoligaša uspio
napraviti nevjerojatan rezultat. Ovdje govorimo o naopakim
postavkama cijele priče. Nogometni prvoligaš u Karlovcu nije
utemeljen na iracionalnoj ljubavi krupnih poduzetnika prema
nogometu za koju su spremni višak profita potrošiti na loptanje.
Niti je plod interesa istih takvih ljudi koji bi kao Zdravko
Mamić s pametnom politikom razvoja omladinskih škola i skautingom
širom svijeta u budućnosti mogli živjeti od prodaje igrača.
Nogometni prvoligaš je, kao u komunizmu, plod političke odluke
utemeljen – nazovimo stvari pravim imenom – na perfidnom reketu
slabašnog privatnog sektora od strane političkih struktura i
opterećivanju gradskog proračuna i gradskih poduzeća koja ionako
stenju pod teretom krize. To je umjetna nogometna
revolucija. A revolucije znaju pojesti svoju djecu, sjetimo se
samo Ivana Pađena kojeg je, uz ostale bedastoće, i avantura
filanja novca u ogulinski i karlovački nogomet dovela do
prosjačkog štapa i sad kao nekakav lokalni gospodarski Napoleon
životari u egzilu na svojoj Svetoj Heleni, toplicama Lešće.
Svaka čast Perkoviću junioru, Šprajceru i Marčetiću koji su uz
klub bili i kad je “Karlovac” gubio na terenima momčadi pored
čijih aut linija krave pasu, svaka čast Pamiću koji je povukao
klub s ponora 4. lige. I Gademzima koji su tu bili cijelo
vrijeme. Ali sad se svi oni doimlju kao kulisa za jednu
veću igru. “Šef” je instalirao svoje ljude po političkoj
liniji i osobnim simpatijama, odjednom se u loži uz ministra mogu
vidjeti i političari koji nikad nisu pokazivali interesa za
nogomet. Baš kao što su se neki drugi, sad potrošeni kadrovi,
gurali uz njegove skute prije desetak godina na košarkaškim
utakmicama.
Uglavnom, iza sjajnog sportskog uspjeha – baš kao u košarci
svojevremeno – skriva se skupa stranačka igračka koja je osuđena
na propast. Prije svega “mudri” političari koji su inače
stručnjaci u disciplini “lako je tuđim po gloginjama mlatit”,
nisu u dodiru sa stvarnošću, karlovačko je gospodarstvo
jednostavno preslabo, a proračuni preplitki da u krizi kojoj se
ne nazire kraj podnesu stabilnog nogometnog prvoligaša, osim u
slučaju ako su odlučili zatrti ostatak sporta u Karlovcu.
Drugo; Pamić nije karlovački Guy Roux da će tu ostati još
trideset godina, igrači koji su si u “Karlovcu” podigli tržišnu
cijenu, odlepršat će prvom prilikom. Treće, za konstantni uspjeh
je potrebna euforija, a ona je splasnula. U nedavnom derbiju
protiv “Rijeke” na stadionu je bilo tisuću ljudi, računajući
Gademze, goste iz Armade i one uvlakače koji si misle da će se
popeti za stepenicu više u nekoj političkoj hijerarhiji ako ih
ministar primijeti u loži. Možda je problem u tome što je ekipa,
isključujući Štefančića, “legija stranaca” s kojom se nije lako
poistovjetiti, a iza horizonta nema nove kvalitete iz domaćeg
inkubatora.
A možda je istina mnogo prostija: kad lokalnom Cezaru i njegovoj
sviti nije jasno zašto je tribina nasuprot njih poluprazna, a
klub igra odličan nogomet za 3. mjesto , trebali bi porazmisliti
o tome da formula “kruha i igara” sigurno pali samo kad su
prisutne obje komponente. Igre su tu, ali kruha je sve manje.
Što o ovoj temi misli naš drugi PRESS(r)ING kolumnist TOMO VIČIĆ
pročitajte ovdje…