Velečasni Josip baš je bio dogovorio, te subote oko 21 sat, sve
detalje s troje svojih župljana oko proslave Cvjetnice u
Generalskom Stolu. Petar se digao od stola u župnikovoj kuhinji.
– Čekaj Petre, popij još jednu čašu, zaustavio ga je svećenik
potapšavši ga po ramenu. Baš je ostalo vina u vrču za još jednu
čašu. – Možemo još jednom nazdraviti, sve smo dogovorili za
Cvjetnicu, a vino uopće nije loše – razmišljao je Petar sjedajući
natrag na svoje mjesto. Josip je već točio. Lada Samara nježno
smeđe boje s gumama s kojih bato nije otpalo usprkos dvosatnoj
vožnji iz Ondića, ličkog sela kojeg zaraslo Krbavsko polje i
gordi Velebit čine još jadnijim nego što li doista je, polako je
prelazila pružni prijalz na ulazu u mjesto. Srećkovi znojni
dlanovi volan su držali čvrsto. Mjesto je bilo pusto, obje
trgovine već su bile zatvorene, a u kafiću, koji je svoje zlatne
dane imao tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih godina, tri
domaća čovjeka naručila su još jednu rundu. To je Srećko
zaključio vidjevši kroz prozor kako jedan od njih doziva
konobaricu do stola na kojem su bile tri prazne pivske boce.
Ljubavna priča
Prošao je kraj crkve, pogledao je s prezirom prema objektu
opasanom građevinskom skelom, te odmah prema župnom uredu s druge
strane ceste. Gorjelo je vanjsko svjetlo, a ispred je bio
parkiran automobil. Činilo se da župnik ima goste. Produžio je
dalje, do škole, ostavio tu vozilo koje mu je poklonio stric iz
Zagreba, pa se pješice vratio do žbunja s pogledom na župnikovu
kuću. Pištolj je imao u rukama, nervozno ga je prebacivao iz ruke
u ruku, da bi ga potom čvrsto stiskao s obje, i tako naizmjence.
Plakao je. Da je kojim slučajem tuda netko prolazio, mogao bi
čuti jecaje. Ali nije bilo nikoga. Maštao je o Nataši i Stefanu,
njegovoj i Evičinoj djeci koju bi imali da ga ona nije ostavila.
Mislio je da su si bili suđeni, da ga ona i dalje voli, šamarima
usprkos. Spojila ih je nevolja. Zbog rata je otišao u Vojvodinu,
pa se vratio i našao posao u udbinskoj pilani. Evicu je rat doveo
iz Kaknja u Bosni, nedaleko iste pilane. I ona je tamo počela
raditi. Usamljeni i oboje bez kune u džepu možda i nisu imali
izbora nego zaljubiti se jedno u drugo. I jesu, toliko da njoj
nije smetalo što je on Srbin, a njemu što ona svake nedjelje ide
na Svetu misu.
Ljubomora
No, ljubav prema Evici kao da je u njemu probudila mržnju prema
ostatku svijeta. Bio je ljubomoran na čovjeka kod kojeg je
kupovala kruh, nije podnosio šefa kod kojeg je Evica morala na
razgovor o poslu, nije mogao smisliti nikoga tko bi s njome
prozborio više od dvije riječi: Dobar dan! Evica je bila očajna,
jer više nije znala kako bi mu dokazala svoju ljubav. Pristala je
na nešto što joj je bilo najsvetije. Kao zalog vjernosti
pokolonila je Srećku svoje dnevnike u kojima je opisivala
ljubavnu avanturu sa župnikom Josipom dok je službovao u
Korenici. Vidio je Srećko žar u Evičinimm očima kada bi pričala o
Josipu. Smatrao je da ta ljubav nije nikada prestala, te da je on
samo igračka u njezinim rukama. – Ako nestane taj sveenik sve će
opet biti kao prije. Evica će mi se vratiti, imat ćemo obitelj i
bit ćemo sretni – razmišljao je Srećko. Moglo je biti 10 sati
kada ga je prekinula škripa vratiju na župnom uredu. Josip je sa
smješkom ispraćao svoje goste. Bio je u trenirci. Mahnuo im je,
ugasio vanjsko svjetlo i zaključao vrata. Srećko je pričekao 15
minuta. U tom vremenu nitko nije prošao obližnjim putem. Bio je
uzbuđen, teško je disao, srce mu je udaralo snažno, gotovo da ga
je mogao čuti.
Ona je moja!
Došao je do kuće, ušao u dvorište, jednim je korakom prekoračio
dvije stepenice. Pozvonio je na vrata. Nije trebao dugo čekati.
Kroz mutna stakla vidio je svećenikovu siluetu kako se približava
umornim korakom. – Tko je, kako mogu pomoći – upitao je glas iz
hodnika. – Srećko je, zbog Evice sam tu, moramo pričati, molim
vas, otvorite – skoro plačljivim glasom rekao je Srećko. Nekoliko
sekundi Josip je nepomično stajao. Prišao je ključanici i okrenuo
ulijevo. No, kvaku je prije njega pristisnuo Srećko, svojom
lijevom rukom. U desnoj, koja se tresla, imao je pištolj s cijevi
uperenom u pod. Josip se uplašio Srećka, koliko pištolja u
njegovoj ruci, toliko i bijesa u njegovim očima. – Makni se od
Evice. Ona je moja. Smeće popovsko, ubit ću te – drečao je
Srećko. -Nemoj Srećko, stani! – povikao je svećenik, krećući se
unatrag prema kuhinji. – Ma, šta nemoj. Ti si kriv za sve. Više
nam nećeš smetati – odbrusio je Srećko poluglasno dižući desnu
ruku.
Treći metak
Pištolj je opalio. Zrno je prošlo iznad Josipove glave. Uslijedio
je odmah i drugi hitac, niže. Župnik ga nije mogao zaustaviti
rukom koju je ispružio prema Srećku. Metak je probio njegovu
lijevu podlakticu i trbuh. Drugu ruku stavio je na ranu iz kojeg
je krenula topla krv. Srećkova ruke više se nije tresla i nije mu
se znojio dlan. Sada je bio siguran da radi dobru stvar. Treći
metak u svećenikovu glavu ispalio je s laganim smješkom. Njegovo
beživotno tijelo palo je na parket. Krv je curila niz dotrajali i
hrapavi parket svećenikove blagavaonice. Srećko nije morao
provjeravati je li svećenik mrtav. Bio je siguran u to. U pet
koraka bio je na izlaznim vratima. Maramicom je obrisao kvaku
koju je pri dolasku pritisnula njegova ljevica. Potrčao je do
svojeg grma, a potom uz rub ceste do blatnjave Samare. Sada je
mogao mirno do strica na vikend u Zagreb. Odande će sutra Evici
poslati poruku, možda je njome uspije vratiti. Na svećenikovu
stolu je ostala boca od vina, mineralna voda, četiri prazne čaše
i mobitel. Na taj broj u isto vrijeme večer prije Evica je
poslala SMS: Mirno spavaj, anđelčiću moj!