– Stari za šankom popio je tri mala i pet piva. Sve je plaćeno.
Pijan je ko majka, al’ ne gnjavi. Šuti i pije, pa s njime nećeš
imati problema. Konjak cuga iz male čaše koju koristimo kao
dozer, neće iz ove za žesticu, a pivo pije iz flaše, šapnuo je
konobar Željko, raskopčavajući gornji gumb bijele košulje i
istovremeno skidajući mašnu, svojem mlađem kolegi Ivici, koji mu
je deset minuta prije 22 sata došao na smjenu u kafiću na Ininom
odmorištu Vukova Gorica na autocesti. – Konobar, daj mi natoči
još jedan konjak, i pivu mi daj, obratio se Vinko Željku oštrim
ličkim, ali ne preglasnim, tonom ne marivši što je ovaj upravo
krenuo prema izlazu. Sjedio je nasred šanka i nije ga se ticala
gužva koju su oko njega stvarali prvi, proljetni, turisti na putu
prema moru i mladež iz neke zagrebačke srednje škole koja je tu
navratila na toalet, pa usput i na sok. Radničke ruke bocu su
držale čvrsto, a umorne krvave oči skoro pa nisu vidjele dalje od
njezina dna.
Autocesta Nissan županjskih registracija upravo
je prošao Jastrebarskim. Slađana je pričala deset minuta bez
prestanka, a njezin muž Anto na pitanja bi odgovarao samo sa “da”
i “ne”. Iza njih je sjedila Ružica i jednogodišnja beba. Nipošto,
zbog njih, nije htjela da se nešto, nedaj Bože dogodi. Noć je, na
autocesti nema rasvjete. Mario, Šime i Ivica bili su dobro
raspoloženi u Volvu iza. Mario i Šime raspravljali su hoće li se
slušati Hladno pivo ili TBF. – Pustit ću van ja Cocu i njegova
galeba, onoga ka je kara drugoga – uletio je Ivica sa stražnjeg
sjedala. Sva trojica Zadrana prasnuše u smijeh. Deci, možda nešto
više, moglo je biti u boci, kada se objema rukama lagano od šanka
odgurno Vinko, silazeći s barske stolice bez naslona.
Idem doma, u Brinje
– Hvala i doviđenja, povikao je mladi konobar Ivica ne
dopuštajući Vinku da ode bez pozdrava, više zbog dojma prema
drugim gostima. Vinko nije rekao ni riječ, niti se okrenuo. Jedva
primjetno dignuo je lijevu ruku dlanom okrenutim naprijed, jer mu
je desna već bila uhvatila kvaku, i njome odzdravio. Prebirao je
dugo po džepovima tražeći ključ svojeg žutog golfa. Sjeo je,
prebacivši jedva sigurnosni pojas preko nabreklog trbuha, i
krenuo. – Idem doma, u Brinje, razmišljao je hvatajući zavoj na
petlji prema Lici. – Ma, ne idem doma, idem u Karlovac, sutra
radim, kakvo Brinje. Ništa od Brinja do subote – hvatao je spore
misli Vinko, okrenuvši golfa prema Karlovcu u trenutku kada je
već bio na traci prema jugu. – Polako ću, nikuda mi se ne žuri –
razmišljao je Vinko. Parsto metara na cesti nije bilo nikoga, a
onda je vidio da mu se približava automobil, njegovom trakom
autoceste, srećom lijevom stranom. – Što je to sad – promrljao
je, vidjevši odmah i nova dva svjetla kako se približavaju.
Nekako u trenucima kada su dva vozača, a moglo je biti oko 22.25
sati, panično zvala karlovački 112, Vinko je počeo shvaćati da
vozi u kontra smjeru. Sitne kapljice hladnog znoja počele su mu
se skupljati na naboranom čelu. Nogu nije micao s gasa. Čekao je
što će biti. Slađana je, valjda misleći da je Anto sada već
dovoljno budan, naslonila glavu na naslonjač na sjedalu. Sklopila
je oči na trenutak i, maštajući o djetetu kojega će jednoga dana
dobiti sa suprugom s kojim se tek vjenčala, prizivala san, makar
onaj najtanji.
Suprugov krik
– Neee – probudio ju je suprugov krik. Čula se škripa guma,
Nissan je zateturao. Vidjela je dva svjetla. Čuo se prasak. –
Anto moj, pazi – pogledala je i kriknula djelić sekunde prije
nego je cijelim njezinim tijelom prošla tupa bol. Nije osjećala
ruke, glava joj je bila teška. Čula je glasove. Postajali su sve
tiši, tiši i tiši. Negdje tamo daleko čula je jauk svoga
Ante…Više nije boljelo. Slađanina glava klonula je na njegove
krvave dlanove. Anto je izletio van iz smrskanog automobila
prebiruži po džepovima tražeći mobitel. Zaustavio je nadolazeći
automobil. Starija gospođa već je bila nazvala hitnu. U žutom
golfu bez svijesti ležao je 50-godišnji muškarac, a deset metara
dalje Ivica i Šime Maria su izvlačili iz Volva. Imao je slomljenu
nogu. Zapomagali su svi. Dijete iz njegova automobila je plakalo,
Ružica ga je pokušala umiriti. Sa Antinog suvozačkog sjedala
dopirao je muk. Izvukao je Slađanino beživotno tijelo. Nije joj
bilo pomoći, iako je on to na sve moguće načine želio. Troja kola
Hitne pomoći ozlijeđene su odvezla u bolnicu.
Šaka u glavu Po Slađanu je došao crni kombi. Što
se dogodilo, Vinku su rekli sutradan. Nije ga više boljela
slomljena noga. Prokleo je dan kada je prvi puta sjeo za volan,
dan kada je popio prvu čašu i trenutak kada nije stao na kočnicu,
one večeri na autocesti, a mogao je. Šest i pol godina, koje mu
je sutkinja Elma s Općinskog dosudila primio je kako je primio,
šutke. Mirnim, nepomičnim držanjem i pogledom uporno uprtim u pod
nastojao je valjda pokazati da prihvaća svaku godinu, mjesec i
dan za glupost koju je učinio. Antin udarac šakom posred lijevog
obraza usred sudnice prihvatio je gotovo isto. U stvari, kao da
je svih tih mjeseci, čameći do suđenja u pritvoru, samo čekao taj
Antin bijes. Poslije mu je bilo lakše. Anti nije.