Zauzeti takozvanim velikim temama, a koje u konačnici ništa ne znače gubimo iz vida male svakidašnje sitnice. Život i nije satkan od velikih ideja, pokreta. Život su one male svakidašnje radosti, tuge, i često puta ih ne primjećujemo, ne vidimo svijet oko sebe. Čitam na ovom portalu i na mnogim drugima žučne rasprave u kojima se ne biraju riječi, usporedbe da se drugoga ponizi, obezvrijedi, izbaci ga se iz naših igara. Ne shvaćamo da smo često i sami tek pijuni u igri kojeg će netko drugi žrtvovati radi neke vrjednije figure ili za bolju poziciju na ploči života. Često smo borci za neku istinu. A što je istina? Svatko ima svoju – a istina je samo jedna. Što to znači? Jednostavno da smo svoje laži pretvorili u istinu. A ona je onaj dragocjeni biser za kojim bi trebali tragati. Možda je u onoj kapi rose što polako nježno klizi po latici cvijeta? I ne zamjećujemo je. Ta tko će se baviti tim tričarijama pokraj velikih tema poput gospodarske krize, korupcije, nepotizma, nezaposlenosti, dužničkog ropstva, tolikih atraktivnih i izazovnih društvenih i ekonomskih pitanja? Ispunjeni bijesom, idejama zaboravljamo da latici cvijeta ne donosi sreću i život pljusak, grmljavina, oluja – naprotiv: sreću i život donosi joj mala kap rose. U njoj se krije istina života ove latice. Ova priča koju ću sada ispričati jedna je mnogobrojnih u našoj okolici, topla, iskrena i ljudska. Priča o čovjeku i njegovu psu, priča o jednom prijateljstvu. Došao si jedne večeri s prvom zvijezdom koja se rađala na obzorju, otišao si sa zadnjom u svitaj novoga dana. U našim se nogama nakupilo stotine i stotine kilometara. Nije nam smetalo ni sunce, ni kiša, ni snijeg, vjetar, radovali smo se svakom koraku, zastajali, pričali. Sjedili na obali rijeke, promatrali kako teče tamo daleko, i gubi se u daljinama da završi svoj put u novoj rijeci. Jesi li tada razmišljao gdje je kraj tvojoj i mojoj rijeci, mome i tvome putu, kraj našem druženju i prijateljstvu? Kako si samo znao osjetiti moj umor, tugu pogledati me i očima reći: ajmo prijatelju malo zajedno – samo ja i ti. Dok ja njuškam okolo ti gledaj zvjezdano nebo ili dopusti u kišne dane da kapi operu oporost života. Ostale su, prijatelju tek lopta, znaš ona naša što svira, slike naše i tvoje, sjećanja, zajednički trenuci i ljubav koju smo poklanjali jedan drugome. Nadam se da si na odlasku osjetio poljubac na tvom licu mali dar u znak zahvalnosti. Znao sam da se nećeš vratiti i da si shrvan na putu s kojeg nema povratka, da više nećemo šetati, trčati poljem, sjediti i pričati, da više nikada nećemo zajedno sjediti i gledati televiziju dok ti milujem glavu. Znam da ne želiš da budem tužan, ne želiš da tuga zasjeni ljepotu zajedničkih godina, ljubav i ljepotu. Uvijek si činio sve da me razveseliš. Ipak dopusti mi bar djelić tuge, sjete. Hvala ti, prijatelju za sve dane i godine, za sve trenutke zajedništva, za svu ljubav. Možda mnogi neće razumjeti jer ti si za mnoge samo pas. Za mene si bio samo prijatelj dok i sam jednog dana u smiraj zvijezda ne pođem na put. Možda se sretnemo tamo gdje zvijezde imaju kraj svojega puta. Naučio sam od tebe više nego iz svih knjiga, više nego u svim školama, naučio sam se radovati malim stvarima, otkrivati ljepotu pokraj sebe i u sebi. Učio si me voljeti, pogledati čovjeka u oči i otkriti u njemu dušu, da se više postiže pogledom nego lajanjem. Sretan sam što smo bili i ostali prijatelji i onda kada se tvoja zvijezda više nije pojavila u predvečerje na nebu. Tuga i sjeta će proći jer bi tako želio, ostat će sjećanje na prijateljstvo. I još nešto: ostat će sve ono lijepo čemu si me učio. I ova moja kolumna je ono što sam naučio od tebe dok smo stajali jedno jutro sred polja. U malim stvarima svakidašnjice otkrivati radost življenja.