Čekali, čekali i dočekali. Iza zavoja na uskoj cesti u svjetlu budućnost pojavile su se mjere. (Usput budi rečeno, svijetla budućnost je uvijek u budućnosti, po definiciji, inače ne bi bila budućnost. Dakle nemojte misliti da ćete živjeti u svijetloj budućnosti.) Istina, potajno smo se nadali i da bi se mogli jedno jutro probuditi u zemlji kao što je to, recimo, Švicarska. Ali, ne brinite, takve se stvari ne događaju, nismo mali i znanstvenu fantastiku uglavnom ne čitamo.
Mjere su takve kakve jesu, svi su ih izanalizirali i svi o njima sve znaju. Ekonomski stručnjaci svih vrsta hvale ih (a za divno čudo, svi su ti stručnjaci iste vrste – neoliberalni hvalitelji sustava koji melje slabe i nagrađuje beskrupulozne), političari kude i hvale (ovisi s koje strane dolaze), a ljudi koji žive od svojih vrijednih ruku, pametne glave i sličnih nepotrebnih dijelova tijela, računaju kako će proći. I zaključuju da neće proći dobro. No, u redu, to smo znali i prije. Uvijek na kraju fešte dolazi konobar i podnosi račun. Račun treba platiti. Neke upravo u tom trenutku pritisne mjehur, neki su zaboravili novčanik, a neki se jednostavno ne hvataju za džep. Ako je u društvu penzioner – on plati. Ako nema penzionera, platit će radnik, ili profesor ili tako netko, tko i inače u životu plaća. Pa zašto bi i ovdje bilo drugačije? Kaže, recimo, jedan od vrsnih savjetnika premijerke da u ovom trenutku ne bi trebalo napadati bogate, to bi bilo nepopularno i uplašilo bi investitore. Pa napada siromašne. Jer je to popularno. I neće nikoga uplašiti. To i onako svi očekuju. Dakle, dobili smo što smo i očekivali. Očito. No, ako ste pažljivo pročitali Jadrankine mjere jedna vas rečenica mora ubosti u oko. I ostati u oku, do sljepila.
Jadranka (ili gospođa predsjednica Vlade, kako vam drago) kaže da su za provođenje njenog plana odgovorni svi građani Republike Hrvatske. Svi od reda i svatko pojedinačno. Dakle, ne samo da ćemo platiti ceh privatizacijske i lopovske fešte, nego ćemo za to što se radi biti i svi odgovorni. A nitko nas ništa pitao nikad nije. Nitko nas, zapravo, osim svake četiri godine na izborima, i inače ništa ne pita. Hrvatska, primjerice uđe u NATO savez, odrekne se dijela svog suvereniteta (onog vojnog) i građane nitko ništa ne pita. Jer, kaže Vesna, politička elita treba preuzeti odgovornost. Ali, svi snosimo posljedice. Hrvatska potpiše sporazum sa Slovencima, pa nas opet nitko ništa ne pita. Slovenska vlada svoje građane pita. Hrvatska ne. Odreknemo se dijela mora (sjeća li se netko još ZERP-a) i opet nitko građane ništa ne pita. Sad se opet elita dogovara oko Ustava. Najprije je svaka od dvije velike stranke (HDZ i SDP) imala svoj prijedlog, pa su si uzeli tri mjeseca da se dogovore, pa se ništa nisu dogovorili, pa su se dogovorili da se ne mogu dogovoriti i na kraju će mijenjati Ustav a da nitko građane ništa pitati neće. I imat ćemo referendum o ulasku u Europu na koji može izići koliko god hoće ljudi (ne mora pola svih birača) i većina tih koji iziđu odlučit će hoćemo li u Europu ili ne. A ostale nitko ništa ne pita. I ako ostanu kod kuće to ništa ne znači.
Hrvatski ustav poznaje instituciju referenduma. Ali hrvatske vlasti svoj narod po povijesnom običaju smatraju krdom stoke sitnog zuba koja o važnim stvarima ne može i ne treba odlučivati, već će to umjesto njih obaviti netko drugi. Jedini napredak u demokratskoj praksi koji se dogodio od prvog predsjednika i stoke sitnog zuba je da su nam narasli zubi. Pa nas sad predsjednica vlade proglašava konjem kojeg ona jaše i usmjerava kamo misli da isti treba ići. Dobro, sad smo stoka krupnog zuba. Malo je nezgodno što tog konja već dugo jašu i slabo hrane, a još slabije timare, pa postoji opasnost da lipše. Ili da se pobuni i zbaci jahača. Dakle, odgovorni smo za sve što se događa, nitko nas ništa ne pita i jašu nas u njihovu svjetlu budućnost. Pa kad čovjek sve to zbroji i oduzme, stvarno je pitanje tko je tu odgovoran, a tko je konj.
Ako ste pomislili da je situacija bolja u ovoj našoj maloj sredini i da i onako ništa ne možete napraviti u nekakvoj “visokoj” politici, pa o tome nema smisla ni razmišljati, u pravu ste. Puno je bolje razmisliti koliko sati tjedno radite i za koju plaću, kako vas šef gleda kad ga priupitate da biste zbog nekog vašeg osobnog problema izišli s posla na pola sata, kad ste si zadnji puta nešto kupili nešto “za gušt”, kamo ćete na godišnji i što ćete slaviti na 1. svibnja. A ako ste već skloni razmišljanju, razmislite i o tome što su vam obećavali kad su vas trebali. Pa se još jednom zapitajte tko je odgovoran, a gdje je tu konj.