– Morala bi doma – kaže Valentina, s bradom uvučenom u jaknu i
rukama duboko zabijenim u džepove.
Stojimo polunaslonjeni na zidić između dvije trake napuštenog
autoputa i gledamo tamo gdje je inače Korana.
Danas nije.
Danas je tamo samo magla koja prekriva valjda cijeli svijet.
– Pa nije još mrak – govorim.
– Nema veze, ništa se ne vidi.
Iako je samo metar udaljena, Valentina je također u oblaku magle,
s očima mokrim od vlage i nekim šarenim šnalicama u kosi koje
uspoređujem s rasporedom pjegica na njenom lijevom obrazu.
– Tvoji su čudni – kažem – po danu smiješ van, a sad kad se ništa
ne vidi moraš doma. Kao da granate imaju infracrveni vid.
– Koliko dugo smišljaš rečenicu u koju ćeš ubacit “infracrveno”?
Smijemo se.
U napuštenom svijetu naš smijeh odbija se negdje u magli i vraća
se iz daljine, kao neko mutno sjećanje na vruće ljetno
poslijepodne i Korzo pritisnuto sparinom. U nekom sasvim
drugačijem svijetu.
.
***
.
Ljeto je toplo, dugo, i miriše na kremu za sunčanje, naglim
pljuskom oprane višnje i kuglicu sladoleda od vanilije
rastopljenu na ispucalom asfaltu.
Kada Mario dotrči pred zgradu i viče “pao je vlak! pao je vlak
kod Žečea!”, svi brzo skupljamo sličice nogometaša kojima smo
tapkali, ustajemo s usijanog rubnog kamenja i trčimo prema gradu.
Već kod kina vidimo u daljini gužvu i ljude i trčimo još brže,
dok se s pospanih ljetnih ulica diže oblak tople prašine. Miris
rascvjetalih lipa prekriva grad.
Kasnije, stojimo.
Ispred Žečea, ispod stabala japanskih trešanja, u poluhladu
crvenog lišća, s prekrštenim rukama, nalakćeni jedni na druge ili
s rukama u džepovima kratkih ljetnih hlačica. Stojimo. Dječaci
koji su tek napunili dvoznamenkasti broj godina.
Polomljena tvornička ograda zadržava lokomotivu koja bi se, da
nije bilo te prepreke, survala na pločnik, možda i na prolaznike.
Širokih očiju gledamo najveću katastrofu naših života. U svijetu
našeg djetinjstva, mirnom i toplom, svijetu u kojem ljeta traju
dugo, mirišu na travu i ponekad nam se čini da se u njima ne
događa ništa.
Iako se događa sve.
Tog poslijepodneva, kupanje na Korani, nogomet na dva mala i
vožnja biciklom po mračnim i prohladnim parkovima prekrivenim
gustim krošnjama kestena bili su drugačiji.
Izgledalo je kao da je taj dan odrađen na filmskom platnu. Prošao
je brzo i neprimjetno, nimalo nalik ostalim ljetnim danima u
životu koji smo nekad imali.
.
***
.
– E pa idem – kaže Valentina i stane pred mene, gledajući u pod i
šarajući nešto cipelom po asfaltu autoputa.
– Jel znaš kad je ono pala lokomotiva kod Žečea? – pitam.
– Nisam vidjela, bila sam mala. Ali znam.
– Da, a ja sam bio jako velik – smijem se.
Lagano se osmjehuje, lica i dalje zabijenog u preveliku jaknu.
– Šta s tim?
– Pa ništa. Samo je bilo uzbudljivo. I drugačije. I činilo se
kako je taj dan bio nešto posebno i cijelog ljeta smo pričali o
tome. Mislim…i bio je poseban. Samo…nekako mi je krivo što
smo to mislili.
– Zašto?
– Pa eto. Tako. Možda se zato sve ovo događa, zato što smo
previše željeli još neki takav dan. A sve što valja bilo je u
onim drugim danima.
Valentina gleda u pod, slegne ramenima i onda kaže:
– E pa idem.
Zagrli me na nekoliko stoljeća dugih par sekundi i potom se
okreće, silazi s autoputa i nakon svega par metara nestaje u
magli.
Iz nekog nepoznatog smjera čuje se rafal, potom potmulo
ispaljenje negdje u daljini, a onda lavež pasa.
Magla je sve gušća i više se ne vide ni obrisi okolnih zgrada.
Ako zažmirim i zavrtim se, više neću znati u kojem smjeru trebam
krenuti.
Možda je na nekom od tih puteva svijet, onakav kakav je nekada
bio.
Onda ipak krećem dobro poznatim putem, polako hodam kroz maglu i
čekam da se pojave obrisi grada.
.
Kasnije, dok ulazim u stan i zatvaram vrata, prozori se
zatresu.
Uzimam telefon i okrećem šest brojeva.
Slušalicu podiže ona.
– Sutra?
– Da – kaže.
.
.
.
Još kasnije, dok ležim u krevetu, zvuk ispaljenja iz
minobacača nalikuje na treštanje lokomotive koja se po osušenoj
travi kotrlja do bijele željezne ograde i lomi je tako da više
nikada ne bude ista.