Svaka regija imala je ili ima svojeg čovjeka u saborskim i Vladinim institucijama, ministarstvima, odborima i na utjecajnim mjestima, u kojima se kreiraju državna politika, investicije u gospodarstvu i ulaganja u komunalnu infrastrukturu. Rijeka je “podigla glavu” zahvaljujući Slavku Liniću, Osijek Branimiru Glavašu, Zadar Božidaru Kalmeti, Zagreb Milanu Bandiću i brojnim državnim glavešinama, Split Dalmatincima na “privremenom” boravku u metropoli… Što je s Karlovcem i njegovom županijom, imamo li mi svojeg “konja” za razvojnu trku? Čuju se takva pitanja u svakodnevici, raspravlja se o položaju Karlovca, njegovom gospodarskom i inom razvoju, o ulaganjima u državne projekte na ovom području. Ne zaobilaze se imena ministara, državnih tajnika, sindikalnih lidera i utjecajnih osoba s karlovačkog područja koji su mogli da su htjeli i Karlovac i županiju držati na visokim pozicijama, umjesto da s nekad šestog razvojno-gospodarskog mjesta padnu na dno gradova Hrvatske. U takvim raspravama analitičari se sjećaju prvog hrvatskog ministara graditeljstva, nedavno preminulog Slavka Brezovića, ministra obrane Pavla Miljavca, ministra financija Mate Crkvenca, ministrice zdravstva Ane Stavljenić-Rukavina. Spominje se i sindikalni lider, kasnije prvi čovjek u Vladi RH za socijalno partnerstvo, Vitomir Begović, državni tajnik u Vladi Marijan Prus, državni tajnik u Ministarstvu obrane Željko Goršić, trostruki zastupnik u Saboru Ivan Novosel i deseci zastupnika koji su s manje-više uspjeha u proteklih 20 godina sjedili u Saboru. Priznali mi to ili ne i Karlovac ima svog čovjeka za razvojnu trku. Njegovo ime do sada se spominjalo samo kada se kritizirao njegov rad, kada ga se htjelo omalovažiti, nabijati mu na nos lošu kadrovsku politiku u vlastitoj političkoj stranci, susrete u “Kristini”, navodna promašena ulaganja u gospodarstvo i komunalnu infrastrukturu. Dosad se nitko nije potrudio objektivno i analitički “snimiti” političara koji je Karlovačkoj županiji i Gradu Karlovcu, nakon petogodišnje okupacije polovice ovdašnje regije, omogućio razvoj u skladu s htijenjima ljudi i mogućnostima koje donosi ovo područje. Ozbiljan pristup tim nastojanjima nisu učinili ni u HDZ-u, stranci koju je godinama upravo on držao na “političkom nebu”, boreći se za njezin primat na području Karlovačke županije, ali i Hrvatske u cjelini. Nakon četverogodišnjeg uspješnog obnašanja dužnosti ministra gospodarstva, iz kojega je proizašlo oko 200 gospodarskih zona, pod njegovim je patronatom krenula izradnja Hidroelektrane Lešće, izgrađen je plinovod Pula – Karlovac – Zagreb, kreirana je izgradnja mostova u Belavićima i Banskoj Selnici, razminiran je veliki dio regije, te modernizirana komunalna infrastruktura. Svi ti uspjesi bili su, najvjerojatnije, razlozi da postane ministrom obrane. Bilo je to u trenutku kada su njegovi “prijatelji” u Karlovcu slavodobitno tvrdili da je njegov politički put zauvijek završen. Postao je ministrom obrane i vraški prionuo poslu kojeg su se drugi do tada i te kako libili. Vratio je općinama i gradovima brojne vojne objekte, zemljišta i šume, a sam Karlovac dobio je, gotovo bez naknade, kapitalne objekte i građevinska područja koja će gradu omogućiti daljnju perspektivu i razvoj. Njegovo ime ne treba posebno isticati jer svi znaju o kome je riječ. Neka mu zahvale i svi poklonci nogometa jer je upravo zahvaljujući njemu grad dobio visokorangiranog prvoligaša, kakvog su ljubitelji “bubamare” čekali više od 40 godina.
Što o ovoj temi misli naš drugi Press(r)ing kolumnist Tihomir Ivka pročitajte ovdje…