Sjaj i bijeda karlovačke politike. Tako bi u jednoj rečenici čovjek mogao definirati slučaj državnog tajnika u MORH-u Željka Goršića koji je uz inženjerijsku pomoć Hrvatske vojske digao kućicu u Dugom Dolu, dopremio je na Turanj, uredio da bude dom gradske četvrti te sazidao roštilj i kapelicu na radost okolnoga puka. S jedne strane njegov je potez simpatičan jer je jedna od presudnih karakteristika “veličine” političara na visokoj dužnosti u državnoj administraciji njegova odanost rodnom kraju. Goršić je čak i predsjednik Gradske četvrti Turanj što se – na stranu moguće negativne konotacije – može tumačiti i kao dokaz da nije digao nos i zaboravio svoje selo kad se dokopao kancelarije u Zagrebu. Zanemarimo sad zabrinjavajuću razinu netransparentnosti tog posla – susjedi kažu da je radove izvodila vojska s mehanizacijom, HV pak da su bili angažirani samo kao savjetnici, a iz Grada stiže nonšalantna poruka da su oni samo obaviješteni da se nešto radi… Pustimo i specifično stanje svijesti i poimanje društvenog života koje lijepo oslikava groteskni građevinski trokut brvnara – roštilj – kapelica sa zadahom nekih starih vremena. Jedino što bi prije umjesto kapelice nekad bio spomenik ustanku u selu ili nešto te tematike. Sve bi se to dalo progurati u sjajniji dio, no ispod površine nazire se onaj bjedniji segment ove zgodne pričice o političarima koji se brinu za svoj rodni kraj na osebujan način.
Goršić je relativno sitna riba na hrvatskom političkom nebu i njegova je moć vrlo ograničena, možda baš do razine brvnare – roštilja – kapelice, no poražavajuće je iščitati između redaka kako svoju moć koristi. On će mehanizaciju HV-a dovesti samo u SVOJE selo, za SVOJE ljude. Da zahtjev za zidanje roštilja i kućice dođe u HV iz neke druge četvrti – mjesnog odbora, ne daj bože iz nekog gdje glavnu riječ vodi oporba, bio bi glatko odbijen. Jer Goršiću i njegovom mentoru Vukeliću to jednostavno nije od interesa. I na ovom primjeru možemo vidjeti da postoje jednaki i jednakiji, uz iritantni običaj da se elite prema društvenom odnose kao da je njihovo privatno. Još više ljuti raskorak između osobne ambicije političara i nedostatka autoriteta, sposobnosti i volje da s više pozicije naprave nešto zaista bitno za svoj kraj. Branko Vukelić je bio gradonačelnik, pa sad već dugogodišnji ministar u Vladi, baš kao, recimo, i Božidar Kalmeta iz Zadra. Oni su formalno u sličnoj poziciji, s tim da je Vukelić bivšem premijeru bio i draži jer se na vrijeme jasno svrstao uz njega kad se borio s Pašalićem za prevlast u HDZ-u. I dok je Zadar pod Kalmetinim patronatom dobivao od države sve što se da zamisliti i prometnuo se u dalmatinskog “lava”, Karlovac je u eri ministra Vukelića došao do razine ugodne spavaonice. I kad konkretni, vidljivi potezi s pozicije ministra dođu, sliče na ovaj Goršićev brvnara – roštilj – kapelica modus operandi. Nogometni stadion u Karlovcu je uređen jer je nogomet iz nekog razloga posljednjih par godina postao njegovo polje interesa, most na Turnju do kojeg ne vodi ništa i koji ne vodi nikud mediji su nazvali njegovim, “Vukelićevim mostom”. Kao ministar gospodarstva izborio se za uređenje poslovne zone Logorište koja je proglašavana generatorom karlovačkog gospodarstva; danas se i iz HDZ-a može čuti kako je zona ipak promašaj. Ne bi htjeli ispasti maliciozni prema Vukeliću, za svoj račun iznimno sposobnom političaru, on je samo aktualni “biser” u niski sličnih slučajeva moćnih karlovačkih političara koji nisu znali, mogli, htjeli na državnoj razini ostvariti bitne beneficije za svoj grad. Usudili bi se reći da u Karlovcu po tom pitanju nije bilo iznimke više od 40 godina, još tamo od vremena gradonačelnika Boljkovca koji je u Zagrebu znao udariti po stolu i poslužiti se raznim trikovima za svoj Karlovac. I tu – između ostalog – treba tražiti razlog zašto gradovi koji su nam prije gledali u leđa danas cvjetaju u svakom smislu, dok je stvarnost starog Karlovca da u holivudskim filmovima “glumi” ratom razrušenu Foču. Sjetimo se samo nekih slučajeva nepodnošljive lakoće popuštanja i nemoći naših moćnika. Riječ našeg političara bila je slabija od riječi ličkog političara kod Tuđmana kad su iz Karlovačke županije istrgnuta Plitvička jezera, kao i kad nam je Brodarac oteo Topusko. Kad se Karlovac unisono protivio sjevernoj varijanti autoputa, što danas poput Stonehengea strši iznad Drežničkog polja, naši su političari u Zagrebu podvili rep. Bjelolasica je u Karlovačkoj županiji nešto kao San Marino u Italiji, eksteritorijalna jedinica izuzeta iz Županije; o tome političari gunđaju, ali nitko ne govori na glas. “Slunjski” vojni poligon je protivno svim pravilima naslonjen na nacionalni park s izvorom Mrežnice u njegovom kraškom središtu gdje NATO isprobava nova oružja. Ljudi s ruba poligona godinama se tuže da im se leže defektna stoka i da puno više mještana nego prije obolijeva od zloćudnih bolesti. Nikad nijedan visokopozicionirani političar s ovog područja nije u tom slučaju stao na stranu vlastitih ljudi i zdravog razuma. Ni da, onako radi reda, prigovori, da ostane zabilježeno. Pa, ti naši velmože nisu u stanju od države nažicati ni da se napokon završi tih par kilometara gradskog prstena kojim nam već više od desetljeća pune glavu kao glavnim karlovačkim prometnim prioritetom. Dalo bi se nabrajati unedogled što to “naši” ljudi u Zagrebu nisu uspjeli izboriti, a trebali su. Ali su zato vrlo sposobni za svoj račun. I mogu vam izgraditi brvnaru s roštiljem i kapelicom. Ako imate (ne)sreću da živite u njihovom selu.
Što o ovoj temi misli naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…